VIDEO, Intervju s Canetom iz Partibrejkersa

ZAGREB - Partibrejkersi su jedan od onih bendova za koje ne treba pisati opširne uvode. Ipak, ono što svakako treba reći jest da u subotu u zagrebačkoj Tvornici Partibrejkersi slave 30 godina svog postojanja . Uoči “velikog praznika” koji namjeravaju proslaviti u Zagrebu, razgovarali smo s frontmenom benda Zoranom Kostićem Canetom.

Iza vas je 30 godina glazbene karijere. Koliko su se Partibrejkersi promijenili, a koliko ostali “isti, posebni, slobodni i samo svoji”?

- Mijenjamo se da bi ostali isti, da se ne bi reciklirali i postali vlastita parodija. Ostali smo isti, promjene su samo fizičke. Što smo bliži smrti, veća nam je želja za životom. Lijepo je kada si sposoban shvatiti sve što se dešava oko tebe i jako je lijepo živjeti za glazbu i od glazbe. Baviti se poslom za koji te Bog predodredio je sjajan osjećaj.

Onda se možete pohvaliti osjećajem koji mnogi nemaju.

- Pa naravno, ljudi su danas otuđeni od sebe i svog života i ništa ne primjećuju. Ljudi danas žive po navici ili, što bi se u modernom žargonu reklo, copy-paste. Mene opterećuje to što gomila ljudi fura neki svoj fazon i ne primjećuje ništa oko sebe, dok se mi još uvijek borimo i želimo dati svoj sud o svemu tome. To nekad opterećuje, ali nekad se iz tog ‘problema’ izrodi nešto lijepo. Primjerice, kad vidiš da je ljudima stalo da slušaju i čitaju ono što ti primjećuješ. Pa još i kad te pohvale za nešto što si rekao - e tada se ja i posramim!

Još uvijek se uspijevate posramiti?

- Apsolutno, svakoga dana, svakoga trena. Pa zamisli da sam u điru nekog ego tripa ‘kao uspio sam, pa šta sada da radim’. Sigurno ne bi ništa napravio i nastavio bi da spavam.

Kolega Aleksandar Dragaš napisao je da se vaša i Antonova ostavština može smatrati jednakovrijednom kao ostavština Jaggera i Richardsa, Strummera i Jonesa, Pagea i Planta. Što mislite o tome?

- Uf, od koga je, dobro je. Joj, bolje Jagger i Richards! Drago mi je ako on ili bilo tko to tako vidi. Ja idem dalje, ne gledam u prošlost.

Nakon zdravstvenih problema okrenuli ste se religiji. Mnogima je čudno razmišljati o Canetu kao vjerniku...

- Vjernik... Ja sam glazbenik, ali sam i čovjek. I slab sam i treba mi pomoć kao i svakom. Pa i Michelangelo je bio vjernik iako je bio kipar. Bog voli sve ljude i kada bi živjeli po nekim Božjim pravilima, bilo bi super, ali ne može. Dana im je slobodna volja koja proizvodi zlo. Zašto živjeti u ljutini i srdžbi? Pa ona će nas istopiti i usisati. Život je težak, ali život je i radost. Radost da imaš nekog tko voli to što radiš i što postoji glazba koja je najveća stvar koju je Bog dao čovjeku. Glazba nas predstavlja boljima no što jesmo i sve ono plemenito i uzvišeno što dajemo, a što u stvarnosti u kojoj živimo često ne možemo dosegnuti. Stvarnost nas stalno demantira. Neka ružna riječ, okret, postupci prema drugome... A kako postupamo prema drugom, postupamo prema sebi jer nas to naša slabost sve vrijeme drži za dušu. A duša sve pamti.

Rekli ste da postoje riječi za naše vrijeme, samo ih treba pronaći. Da li ih pronalazite?

- Pa da. Prve asocijacije koje se nude - otuđenje, kriza, siromaštvo. U tim pojmovima potrošimo svoj život. To je horizontala, a nama treba vertikala. Ako pristajemo na to, onda pristajemo i da nam drugi kroje život. Naše je da se borimo. Naše je da pozovemo sunčeve zrake da otjeraju crne oblake iznad naših glava.

I to vam uspijeva?

- Pa nisam sad u nekom zen stanju ignoriranja svega oko sebe. Trudim se biti svjestan i priseban u trenutku u kojem živimo. I kad griješim, a griješim stalno, postoji ta nada da mi se život ne raspadne u tisuću komada.

I dalje kupujete ploče i puštate ih klincima?

- Pa da, ja sam ti skroz staromodan. Evo sad čistim orahe. Kile i kile oraha. Pustim ploču i čistim orahe. I onda kada dobijem 200 grama nečeg, a gomila ljuski završi u kanti za smeće, meni bude drago kao da sam očistio svoje zlato. Čišćenje oraha ti je jednako ispiranju zlata.