Piše Karmela Devčić

Vremena nisu tako loša kad imamo vlast koja umjesto da jede janjetinu - govori o glazbi

Luka Korlaet

 Nera Simic/Cropix
Zagrebački dogradonačelnik Luka Korlaet, Boris T. Matić, Dimitrije Simović Dimitrijević u KSET-u podijelili priču o njima važnoj pjesmi

Krcato je dolje, još veća gužva gore. S galerije zagrebačkog kluba KSET u zraku visi desetak pari nogu, mokri đonovi natiskane studentarije koja gore, nagnuta na ogradu, sjedi na podu galerije, ljuljaju se nad glavama onih koji su u prizemlju imali sreće uhvatiti stol i brojnih okolo njih koji će cijelu večer stajati stoički. Utorak je navečer, 15. po redu "Slušaj me". Svaka dva mjeseca Andrija Škare ovdje dovede nekoliko ljudi koji okupljenima ispričaju priču o pjesmi koja im je u životu bila (mnogima i ostala) važna, gotovo formativno bitna. Kad kažem pjesma, ne pričaju na "Slušaj me" o poeziji, k‘o što su neki čitajući najavu pogrešno shvatili, ljudi ovdje pripovijedaju o glazbi.

Iako među poznatim mi licima vidim i nekoliko onih koji su davno proslavili 50. i 60., većinom je to publika kojoj, recimo, Boris T. Matić, dok govori o Doboju 1980-ih, zna da je uputno objasniti što je Titova štafeta (za njegovu priču bitna), a što Savez boraca ("To vam je nešto kao udruga branitelja").

Matić priču počinje 1979., u to je doba bio sedmaš, mlađi brat nelošeg basista koji je imao opremu i svirao okolo. "Skupila se neka ekipa momaka, zvali su mene, makar ja nisam znao ništa svirati, ali brat je imao opremu. Prvi bend nam se zvao Nije važno. Jer nam je bilo fora kad nas u školi djevojčice pitaju kako se zove bend, da mi kažemo: Nije važno."

Nije važno potrajao je nevažno kratko vrijeme.

image

Boris T. Matić

Nera Simic/Cropix
image
Nera Simic/Cropix

Godine 1980. uhvatio ga je punk i novi val. "1981. osnivam bend Ćelavi monstrumi. Pisao sam ga ćirilicom jer je to bilo egzotično, odrastao sam u Doboju, gradu sa 25.000 stanovnika. Crtao sam znak na svom neboderu, karikatura muškog spolovila s gitarom. To je bio prvi neki novovalni punk bend. Svirao sam bas-gitaru i pjevao. Svirali smo na prvom nastupu moj hit ‘Gastarbajteri‘ i drugi ‘Što si digla nos k‘o da piškiš naftu‘. Godine 1982. u mom gradu je spavala štafeta mladosti", pa u nekoliko rečenica objašnjenja štafete mlađima u publici daje uvid u jedan od ikonografskih obreda nekadašnje države.

Tu večer kad je štafeta "spavala" u Doboju, u nekoj srednjoj školi organizirali su "kulturno-umjetnički program. Svi su bendovi pozvani. Mi smo se isto spremali tamo svirati, prihvatili su nas. Ali, dan nakon što smo se najavili, meni zvoni bakelitni telefon, broj i danas pamtim 228 75. Zovu da hitno moram doći na sastanak. Kažu: ‘Znaš, ovi iz Saveza boraca su jako ljuti, nema šanse da svira bend Ćelavi monstrum. Do sutra ujutro moraš imati novo ime.‘" Cijelu noć je smišljao, ujutro im prijavio ime - Ambrozije i kaplari. "Oblačili smo se u neke vojničke stare uniforme koje sam kupovao u Sarajevu na otpadu. Odatle mi inspiracija za ime."

Baš nije imao sreće. Tad klinac nije mogao znati, al‘ drugovi zaduženi za protokol oko štafete su mu objasnili "da je 1972. u Jugoslaviju ušla skupina hrvatskih ekstremista koji su htjeli rušiti Jugoslaviju. Glavni se zvao Ambroz Andrić". Ime koje je podsjećalo na hrvatskog političkog emigranta kojeg su u ljeto 1972. ubili kraj Omiša, jasno, nije moglo proći.

Dali su mu još jedan dan da smisli novi naziv benda. Na kraju su za štafetu svirali pod imenom Čarobnjak Merlin i mangupi.

"Samo jednom smo snimali s tim bendom. Mi smo snimali autorske pjesme, ali bio je izašao album Idola ‘Odbrana i poslednji dani‘, i odlučili smo svirati ‘Kenozoik‘. Nismo imali sintesajzer, a unutra je jedna kao mala solo dionica pa smo u školi ukrali melodiku i ja naučio to odsvirati."

Matić je duhovito, u nekoliko slika, prenio atmosferu 1980-ih pa je i nama koji smo uz kenozoik rasli i onima kojima su Idoli nepoznati koliko i Titova štafeta, dobro nakon toga legao "Kenozoik".

Zabavljalo me promatrati dvije starije tinejdžerice kako se ljuljaju vičući: "Reeeci mi, kenozoik nije za tebe."

Zašto voli bend Đavoli, o jednom davnom ljetu i putovanju u Italiju s klincem koji je u autu svima puštao opere (kasnije je postao poznati dirigent) dok se ona spašavala walkmanom i opsesivno slušala Đavole, govorila je Splićanka Olja Savičević Ivančević.

image

Olja Savičević Ivančević

Nera Simic/Cropix
image
Nera Simic/Cropix

Izvrstan, s osjećajem za priču, i strašću prema glazbi, bio je Dimitrije Simović Dimitrijević, glazbenik iz Niša koji živi u Zagrebu, nekad basist i pjevač grupe Igralom.

Dio je publike možda privuklo i ime Luke Korlaeta, zagrebačkog dogradonačelnika. Vremena, mukama po smeću i inflaciji unatoč, nisu tako loša, kad imamo vlast koja umjesto da jede janjetinu - govori o glazbi.

image

Luka Korlaet

Nera Simic/Cropix

Korlaet, zagrebački dečko, po struci arhitekt, ponešto introvertiran i tih, vidjelo se, iskreno se obradovao pozivu na "Slušaj me", KSET mu je, uz Jabuku, formativno mjesto odrastanja. "U ovih godinu i pol od svih protokolarnih i neprotokolarnih stvari, ovo mi je najdraži ‘nastup‘", poručio je publici.

Nije uopće dvojio o kojoj će pjesmi govoriti, koja mu je to toliko važna da o njoj može ispričati bitnu mu priču.

"To je pjesma koja me pratila kroz život. Taj bend i cijeli njihov opus. Čak bi se ta pjesma dala ekstrapolirati na cijeli njihov opus. Može se reći da je to pjesma mog života.

Kroz život sam imao razne bendove koje sam volio, vrlo predano sam ih slušao, osim glazbe, bili su mi jako važni tekstovi, ako riječi nije bilo u omotu s pločom, onda su se nabavljale knjige s tekstovima.

Razni bendovi su me pratili. Uvijek sam radio top pet bendova, albuma i pjesama. To mi je bilo kao ogledalo - evo, to sam ja, ovo je moj top 5. Ono otrcano: reci mi što slušaš pa ću ti reći tko si. Ima nešto u tome."

Bend koji je izabrao, kaže, upoznao je u godinama rane adolescencije, preko najbolje prijateljice Natalije Mavar, koja mu je posudila tu ploču. "Ona mi je kroz život dala puno dobre nove muzike. Natalija je bila moj muzički guru. I onda mi je ona posudila tu ploču. The Smiths. Zašto su Smithsi važan bend? Oni su uspjeli amalgamirati muziku koja je istovremeno sofisticirana i prijemčiva", govori Korlaet pa spominje Johnnyja Marra i njegovu gitaru, Morrisseya i njegovu karizmu.

image
Nera Simic/Cropix

"Ali i sadržaj tekstova je bio jako ozbiljan. Govorio nam je nešto o našim životima. To dvoje je moralo biti dobitna kombinacija i Smithsi su bend mog života. Postojali su od 1982 do 1987. izdali su četiri studijska albuma, ali su bili i bend singlova. Ta ploča preko koje sam ih ja upoznao bila je kompilacija singlova. Na njoj je i pjesma ‘Ask‘.

To je neka oda, koja s jedne strane simpatizira sramežljivost, inhibicije svih vrsta, ali daje i uputu za nadilaženje tih inhibicija. Zato je to možda pjesma mog života. Pomagala mi je u svim fazama da se riješim tih inhibicija, bilo da je to upucavanje curi, bilo da je to javni nastup, bilo da je to biti pred deset kamera svaki dan, od kojih svaka od tih deset kamera bilježi svaku tvoju riječ i čeka da pogriješiš. Užasno frustrirajuće. Ali, toga se treba rješavati. Treba gutati te knedle. Ići dalje. Jer bez toga ćemo uvijek biti stjerani u kut. Tako da evo: pjesma mog života. Smiths. ‘Ask‘."

"Nature is the language, can‘t you read?", pjeva, grleći bocu piva, čovjek ispred mene. "Stojiš mi na nozi!", viknem. "Živcira te Morrissey?", odgovara tip i miče mi se s čizmice. Piše mi na čelu, zaključujem, probijajući se do šanka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 19:40