Vremena su gora nego prije, frontmen Franza Ferdinanda je u ‘kriznim pedesetima‘, a novi album bavi se strahom

FRANZ FERDINAND

The Human Fear

Domino

žanr: art-rock/synth-pop

ocjena: 3

Škotski smo art-rock sastav, zahvaljujući INmusicu i koncertima izvan tog festivala, imali priliku pratiti od prvih dana ponosa i slave do netom prije objave šestog albuma, ujedno prvog u trećoj postavi, u kojoj su iz prvobitne ostali samo Alex Kapranos i basist Bob Hardy. Alex je postao i veliki zaljubljenik u Hrvatsku i njezinu gastronomiju, o čemu je u jednom turnejskom dnevniku pisao i za The Guardian, no to su bila lijepa vremena. Sad se, jer vremena su bitno gora, a i Alex je u "kriznim pedesetima", bavi ljudskim strahom u raznim pojavnostima. "Strah od društvene izolacije, strah od napuštanja ustanove, strah od napuštanja ili ostanka u vezi", pojasnio je prije izlaska albuma i nije lagao jer to su centralne teme albuma "The Human Fear". Stoga mu se na stihovnom planu ne može mnogo toga predbaciti; te je ljudske strahove, koji vjerojatno leže u podlozi svake depresije, vješto elaborirao. Tematika je ujedno i najjača strana albuma "The Human Fear", otvorenog sjajnim beatlesovskim singlom "Audacious".

Fanovi Franza Ferdinanda, u koje ubrajam i sebe, naći će još efektnih pjesama. "The Doctor" i "Everydaydreamer" su zarazno plesne synth-pop skladbe, "Tell Me I Should Stay" elegantan baroque-rock koji bi se dopao i Bryanu Ferryju, "Cats" podsjetnik na skladbe kakve su prevladavale na stelarnim indie-rock albumima iz rane faze Franza Ferdinanda, a nešto slično vrijedi i za zaključnu "The Birds". Problem je što u ostatku pjesama Franz Ferdinand ne dobacuju do ranijih vrhunaca karijere. "Hooked" je podilaženje EDM-u, nalik na pjesmu koja bi trebala zacimati klince na TikToku, "Black Eyelashes" neuspješno koketiranje s grčkim melosom, a neke su skladbe jednostavno blijede i podložne brzom zaboravu. Nepobitno je da Alex zna "ugodno starjeti", no Franz Ferdinand na albumu "The Human Fear" nisu više kul i hip kao što su bili na prva tri albuma.

Drago mi je vidjeti da ustraju kao jedan od alter-rock sastava koji su se etablirali u ranom 21. stoljeću, ali sad je to više pop "business as usual" nego uzbudljivost. No takve su i pedesete u ljudskom životu u odnosu na lude dvadesete ili optimistične tridesete. Stoga se Alexu Kapranosu ne može puno toga zamjeriti, naročito ne tematski, no jednako je nemoguće konstatirati da je posrijedi velik i važan povratnički album nakon sedam godina stanke, a kamoli renesansa škotskih art-rock "kaisera", usporediva s onom grupe The Cure s albuma "Songs Of A Lost World".