Riječki Paraf

‘Zbog pjesme ‘Živjela Jugoslavija‘ neki nas optužuju za jugonostalgiju. Smiješno, ta je pjesma bila čista društvena kritika‘


Riječki punk band Paraf. ‘Osjećamo se kao da nam je 17. Naravno, ne bi dobro da nam je u glavama isto kao tad‘

 Damir Skomrlj/Cropix
Promociju ‘Delte‘ i vinilnog reizdanja ‘Izleta‘ pred zagrebačkom publikom će imati 11. ožujka u klubu Boogaloo, a nakon toga slijede svirke u Beogradu, Ljubljani i Novom Sadu

Teško je zamisliti da jedan bend sa statusom kakav ima riječki Paraf bude manje pretenciozan, uzemljeniji, skromniji i pristupačniji. Uz njihovo se ime i nazive albuma redovito veže pridjev kultni, a od 2018. imaju i svoj "spomenik", grafit iz 1977. ("Paraf punk", tamo gdje Brajšina ulica presijeca Lorenzove stube) koji je Grad Rijeka obnovio i proglasio zaštićenim kulturnim dobrom. Prvi su "gerilski" koncert, u današnjem Parku Nikole Hosta (tada Vladimira Nazora), imali na Staru godinu 1976., samo mjesec dana nakon što su Sex Pistols izbacili prvi singl "Anarchy in the UK", a njihov se prvi službeni nastup, u riječkoj dvorani Zajednice Talijana Circolo 22. ožujka 1978., smatra prvim punk koncertom u Hrvatskoj i Jugoslaviji te u cijeloj istočnoj Europi.

Supružnici Zdravko i Pavica Čabrijan žive u Baški na Krku, gdje već 27 godina drže restoran koji sada polako prepuštaju kćeri, pomažući joj da se uhoda u posao. Basist Zdravko u bendu je od samog početka, a pjevačica Pavica pridružila im se 1981., pod umjetničkim imenom Vim Cola, i s Parafima snimila "Izlete" i "Zastave". Time je ujedno postala i prva punk frontwoman u Hrvatskoj. Prvi pjevač Valter Kocijančić, autor pjesama iz "klasične" punk rock faze Parafa s prvog albuma "A dan je tako lijepo počeo", već desetljećima je učitelj razredne nastave po grobničkim naseljima u riječkom zaleđu. Danas se okupljaju na probama u maloj prostoriji u prizemlju kuće Raoula Varljena na Kantridi. Raoul je klavijaturist Parafa još od ranih 80-ih i njih četvero originalni su članovi postava iz 70-ih i 80-ih, a u današnjoj formaciji pridružili su im se gitaristi Vlado Simcich Vava (Laufer, Mone, Turisti...) i Deni Šesnić (poznati hrvatski majstor svjetla), bubnjar Alen Tibljaš (Laufer, Majke...) i pjevačica Iva Močibob (E.N.I., Turisti).

Bend je posljednjih godina prilično aktivan, nastupali su diljem bivše Jugoslavije, a krajem 2022. objavili su koncertni album "Delta (Live album 2022)", na kojem je osmorka zabilježila 17 pjesama iz svih faza karijere, izvedenih 1. travnja prošle godine pred riječkom publikom u Exportdrvu. Na albumu su se, kao bonus, našle i tri nove pjesme, snimljene u studiju u posljednje tri godine - "Bez lica", "Novi Berlin" i "Dosta!". Godinu dana prije toga Dallas je, na 40. obljetnicu albuma, objavio reizdanje njihovih "Izleta" (1981.) na vinilu.

Promociju "Delte" i vinilnog reizdanja "Izleta" pred zagrebačkom publikom Paraf će imati 11. ožujka u klubu Boogaloo, a nakon toga slijede svirke u Beogradu, Ljubljani i Novom Sadu.

- Totalno su nas iznenadile reakcije publike jer nas nije bilo na sceni ni sama ne znam koliko godina. Prije svega, iznenadio nas je profil publike, jer su zastupljene sve generacije. Mladi ljudi koji se nisu niti rodili kada su naše pjesme nastajale sada pjevaju s nama i znaju sve tekstove. A neke smo i mi zaboravili - kaže Pavica.

Razgovarao sam s Pavicom, Zdravkom i Valterom u jednoj konobi na Kantridi, uoči njihove probe. Iako su prevalili šezdesetu, vesele se sviranju kao kada su bili tinejdžeri.

- Kada sviramo, osjećaj je isti kao i tada. Naravno, ne bi bilo dobro da nam je u glavama isto što nam je bilo sa 17 - smije se Valter Kocijančić.

Što se tiče kultnog statusa, Pavica kaže da, kada im netko to spomene, ostanu malo zbunjeni.

- Mi ne razmišljamo o tome. Naravno, u prirodi svakog čovjeka je da nastoji ostaviti neki trag u vremenu. Tek naknadno počinješ razumijevati da se tako nešto možda i dogodilo, ali tada nam to nije padalo na pamet. Mi smo samo željeli svirati, kao i svatko drugi. A ovime drugim, kultom i kulturom, neka se bave sociolozi - kaže Pavica aka Vim Cola.

U vrijeme kada su bili aktivni Rijeka je, kažu, bila periferija koja je, srećom, bila dosta povezana s Ljubljanom, gradom sa sličnom glazbenom scenom. Bendovima iz Rijeke i drugih periferija, pogotovo onima koji nisu spadali u mainstream, bilo je puno teže dospjeti u fokus javnosti nego onima iz republičkih centara, većih gradova, gdje su glazbenici bili "blizu korita". Ali, krajem 70-ih i početkom 80-ih u gradu se događalo nešto posebno.

- Cijeli grad se u to vrijeme, s pojavom punka, probudio. Mladi ljudi su došli u poziciju da se mogu izraziti, što prije nije bilo moguće. Morao si imati ‘crvenu knjižicu‘ i biti podoban da bi uopće mogao nešto raditi, a o tome što je podobno odlučivali su ‘omladinci‘. Mi nismo spadali u tu kategoriju - govori Zdravko Čabrijan.

Pavica dodaje da su imali sreću što su živjeli i stvarali u tom vremenu.

image


Riječki punk band Paraf

Damir Skomrlj/Cropix
image
Damir Skomrlj/Cropix

- Scena u Rijeci u to je vrijeme eksplodirala. Ne samo glazbena. Masa ljudi koji su danas, recimo, književni bardovi u Hrvatskoj su proistekli iz te scene. Likovnjaci, fanzini, dizajneri... Kreacija je eksplodirala, a punk je otvorio ta vrata - nastavlja Pavica.

Iako nisu bili aktivni par desetljeća, Paraf se, kako objašnjavaju Pavica i Zdravko, nikada nije službeno raspao, tako da ovo nije njihov reunion. Stavili su, kaže, bend "na čekanje" 1986., kada je Zdravko ostavio bas gitaru i otišao na brod. Tu su pauzu povremeno prekidali obljetničarskim i drugim prigodničarskim koncertima, da bi se posljednje tri godine ponovno vratili u akciju i nastavili tamo gdje su stali.

- Tamo negdje nakon ‘Zastava‘ imali smo dvije godine stalno nastupe, po par koncerata tjedno po cijeloj Jugoslaviji. A uvjeti nisu bili kao danas. Putovali smo jednim starim spačekom, glava nam je stalno bila u torbi - govori Zdravko.

- Na svakom putovanju mogao si očekivati upalu jajnika ili upalu grla. Dođeš u Ljubljanu, vani je snijeg, onda voziš doma, u Postojni krene kiša, a sve propušta unutra, i svi smo mokri i promrzli - dodaje Pavica.

- Poklopilo se i da je Goran Lisica Fox, koji nam je bio šesti član, u to vrijeme kretao s Dallasom i pošao svojim putem. A mi smo bili u godinama kada je već trebalo razmišljati o egzistenciji. I tako sam otišao na brod, a bend je stavljen na čekanje, na neodređeno. Sada, kada su djeca već odrasla, pa smo opet sami, možemo opet svirati - govori Zdravko.

- I nastaviti tamo gdje smo stali. Kao da se ništa nije dogodilo - uključuje se Valter.

Na live albumu "Delta" Paraf je uspio povezati žanrovski potpuno različite faze karijere, od gitarističkog punk rocka s Valterovim vokalom, do post punka s Pavičinim vokalom i naglašenim klavijaturama, u jednu bešavnu cjelinu.

- Netko od kritičara je napisao da ne poznaje nijedan bend koji je tako uspio povezati cijelu kronologiju - veli Pavica.

- Interesantno je da su ljudi za nas govorili da prvi i drugi i treći album zvuče kao da je to različiti bend. A onda na koncertima sviramo kronološki od početka do kraja, kao da je to sve ista cjelina - dodaje Valter Kocijančić.

On je kao klinac počeo raditi pjesme prije nego što je uopće čuo punk, zamišljajući kako ta muzika zvuči na temelju fotografija koje je vidio u glazbenim časopisima. U prvoj fazi benda Valter i Pavica nastupili su samo jednom zajedno, na njegovom zadnjem, a njenom prvom koncertu.

image

Paraf album Delta

Dallas/
image
Damir Skomrlj/Cropix

- Bila je to primopredaja štafete. Koncert u Narodnoj čitaonici na Trsatu. Ja sam otišao iz benda jer je došlo do zasićenja. Mi nismo očekivali nikakvu slavu ili status, nego smo jednostavno željeli svirati. A onda te stisnu druge stvari, egzistencija. Ne možeš s jednom guzicom na pet stolica sjediti - objašnjava Valter.

Paraf je od samog početka stvarao u "neprijateljskoj" društvenoj klimi, gdje su partijske strukture i "organi reda" punk pokret doživljavali kao prijetnju poretku, što se itekako odražava u njihovim pjesmama koje su pune satire i društvene kritike. Na objavu prvog albuma čekali su osam mjeseci, nakon što je već bio snimljen, a onda mu je odrezan čuveni "porez na šund", zbog čega je ploča koštala dvostruko više od regularnih "podobnih" LP-ja. Svejedno, "A dan je tako lijepo počeo" rasprodao je srebrnu nakladu, od 25 tisuća primjeraka. Neke od provokativnih pjesama, kao što je "Goli otok", nastale su sasvim slučajno - Valter priča da je na plaži na Pećinama vidio čovjeka koji je na leđima imao istetovirano "Sunce piči, kamen gori, to je majko Otok goli", što je uzeo za noseći stih.

- Baš sam sreo tog čovjeka neki dan, na Trsatu - govori.

Zbog "Živjela Jugoslavija" neki ih danas optužuju za jugonostalgiju, što je, kažu, smiješno, jer je ta pjesma bila čista društvena kritika, parodija.

- Znate ono, uhvati vas murjak na ulici i počne vas maltretirati što izgledate kako izgledate, pa vi počnete sa ‘živio Tito, živjela Partija, živjela Jugoslavija‘, da vas ostavi na miru - kaže Pavica.

Kažu da su konstantno bili izloženi pritiscima, što je u kombinaciji s nezarađivanjem od svirke i kumovalo "privremenom" prekidu rada 1986. godine.

- To su bile takve gluposti! U Sarajevu smo tri puta nastupali pod drugim imenom, jer smo u jednoj pjesmi imali stihove ‘opet je sve zeleno‘. Bila je sredina 80-ih, u Sarajevu se događalo nekakvo buđenje tih ‘osjećaja‘, o čemu mi, naravno, nismo imali pojma, niti nam je to bilo u primisli kada smo radili tu pjesmu. Ali, svejedno se dogodila frka kada smo trebali nastupati tamo. Kasnije, 90-ih, došli smo u priliku vidjeti naš policijski dosje. To je bio jedan debeli registar u koji je netko skupljao sve naše intervjue, sve članke u novinama gdje se spominjemo, sve što smo radili, kamo smo išli... Jedna užasna, glupa paranoja. Neki bolesnik iz tajnih službi je očito bio fiksiran na nas i pratio nas, sve to skupljao - prisjeća se Pavica Čabrijan.

- Kada sam radio kao učitelj u jednom selu, neću ga sada imenovati, na zidu je osvanuo grafit U2. To je bilo negdje 90-e. Digla se cijela frka, sastanak u školi, murja, to je ustaški grafit, mora se istražiti tko je počinitelj. Ja sam im govorio, ljudi, niste normalni, kakve ustaše, to je ime benda - nadovezuje se Valter.

Danas, iako su vremena drukčija, pjesme Parafa i dalje su aktualne, provokativne, što ukazuje da se puno toga ipak nije promijenilo. Razgovaramo o aktualnostima, poput zabrane narodnjaka, čemu se parafovci protive ("sloboda izražavanja je najvažnija i braniti nekakvu muziku, sviđala nam se ona ili ne, nama je neprihvatljivo"), ili eksploziji popularnosti Leta 3, u povodu Eurosonga.

- Zbog ovoga što se njima događa sretan sam kao da se to dogodilo nama - iskren je Zdravko Čabrijan.

- To doživljavamo kao uspjeh svih nas, cijele te generacije s Konta. To su naši prijatelj koje smo pratili i podržavali od najranijih faza, sa Strukturnim pticama, pa Let 2, Let 3... Mrletu i Prlji divim se što su cijelo vrijeme ustrajali i gurali svoj film, bez obzira na sve probleme i barijere na koje su nailazili. Sada im se sve to vraća i na neki način to se odražava na sve nas - dodaje Pavica.

Ponovno aktivni i s tinejdžerskim žarom, Paraf je počeo objavljivati i nove pjesme, s čime namjeravaju nastaviti.

- Ostalo je puno tih skica, ideja i kostura pjesama koje se nisu našle na našim albumima. Sada smo opet počeli raditi na njima, nadograđivati ih, pisati nešto novo, i malo pomalo sklapa se materijal, tako da nam je u planu i novi album - najavljuje Pavica Čabrijan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 16:53