OPERNA PREMIJERA U HNK

'ŽENA S JEZERA' Snovita bajka Maxa Emanuela Cenčića, kojoj ne nedostaje pokoja lascivna asocijacija

Žena s jezera
 

Uzrečica o mrkvi i batini savršeno pristaje današnjoj operi Hrvatskoga narodnog kazališta pod upravom intendantice Dubravke Vrgoč. Jučer vječni šlager “Trubadur”, danas stari Rossini, sutra... Tko zna što? Tradicionalnu se publiku mora poštovati i namiriti, no ne može se zanemariti ni mlada, danas izvrsno informirana, koja začudo sve više voli staru operu, a s njom i kontratenore.

I upravo se jedna stara u nas nikad izvedena opera “Žena s jezera” Gioachina Rossinija premijerno prikazala 12. travnja na zagrebačkoj sceni kao koprodukcija s Operom iz Lausanne. A pitanje je bi li je uopće bilo da nije uspostavljena suradnja s Maxom Emanuelom Cenčićem, svjetskom kontratenorskom zvijezdom koja je dovela svoju redateljsku produkciju i glavne pjevače, dok je naša opera dala nekoliko tumača manjih uloga te orkestar i zbor za djelo koje se ljubiteljima klasičnih uradaka možda baš i nije svidjelo, ali je zato ubralo ovacije onih kojima gole grudi na sceni ne predstavljaju problem!

Scenska šarolikost

No, valja svakako početi s onim što Max Emanuel Cenčić jest, prije svega savršeni vokalni umjetnik koji baš nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

U danas sve rasprostranjenijem svijetu kontratenorskoga žanra, koji jedni vole, a drugi ne podnose, on doista ima posebno mjesto najprofinjenijeg tumača čije interpretacije osim obligatne virtuozne tehnike krasi čudesna unutarnja dirljivost oblikovana najmuzikalnijom frazom koja se može zamisliti. Zacijelo je i to bio razlog što je u ovom Rossiniju posegnuo za muškom ulogom inače namijenjenoj mezzosopranu, koja osim odgovarajućeg glasovnog raspona utjelovljuje poetsku liričnost koja mora svakoga ganuti. I dok su svi drugi izvrsni mladi pjevači (čak dva tenora!) oduševljavali bravurama i blistavim visinama, on je plijenio plemenitim frazama kojima je virtuozitet bio tek potpora cjelokupnom doživljaju.

Žena s jezera

A sad malo o Cenčićevom redateljskom doživljaju jednog segmenta poeme “The Lady of the Lake” Waltera Scotta, koji je Rossini uglazbio i smjestio u svoju melodramu “Žena s jezera”. Shvaćajući majstorovu glazbu ove opere kao glavni most prema romantičnoj operi oblikovao je škotsku pripovijest o dokonoj plemkinji i tri prosca kao priču u zrcalu njezinih fantazmagoričnih snova, kao jedan od snovitih izlaza u bajku kojoj ne nedostaje ni pokoja lascivna asocijacija.

Tako njegova Elena u snatrenju živi među kostimiranim spodobama kojima nije nesklona, iako u sebi zadržava osjećaje kojima se hrani ona “prava” Elena sklona ljubavnim romanima. Ovakav redateljski zamišljaj donosi obilje scenske šarolikosti, dvokatna scena prepuna je zlata, kristalnih lustera, prozirnih zastora, jarkih raznobojnih kostima i maski, padajućih šljokica (scenograf i kostimograf Bruno de Lavenère), pa i legitimnih golih grudi koje pripadaju Eleninom svijetu snova.

Ima u toj priči još i domoljubnog naboja, sukobljenih klanova, neki su likovi čak i povijesno autentični, no sukus zbivanja posvećen je ženi jednog neemancipiranog doba, što redatelj Cenčić posebno ističe, iako na kraju vraća Elenu u njenu neželjenu svakodnevicu. Poput kontrapunkta živosti scene pojavljuju se povremeno video projekcije mahom lirskog ugođaja, možda i kao hommage Rossinijevu izvorniku.

Mladi solisti

I konačno o glazbenoj izvedbi Rossinija koji je kod nas oduvijek prisutan samo sa svojim komičnim “Seviljskim brijačem”. Težak za orkestar, nenaviknut na taj stil, baš kao i nedavni Haydn u baletu “Opasne veze”, međutim, orkestar HNK pokazuje zavidne mogućnosti, a možda i potrebu da se povremeno odlijepi od onog što učestalo svira. Ukratko, zvučao je transparentno i tehnički izbrušeno pod ravnanjem Georgea Petroua, kao i već poslovično zvonak zbor zahvaljujući Luki Vukšiću.

Žena s jezera

Mladu solističku ekipu koju je Cenčić doveo mi za sada možemo samo sanjati! Izvanredna Nian Wang u naslovnoj ulozi kao i dva tenora, György Hanczar i Antonio Garés, s lakoćom pjevaju i oduševljavaju rossinijanskim koloraturama i ukrasima. Naši sudionici, ponajprije Dalibor Hanzalek i Iva Krušić, vrlo sceničan Ivo Gamulin te Nikša Radovanović, skladno su se uklopili u ovaj projekt koji je više nego dobrodošao na zagrebačku opernu scenu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:22