PAVILJON NA TRGU ŽRTAVA FAŠIZMA

GRAĐEVINA OKO KOJE SU SE UVIJEK LOMILA KOPLJA I sam Meštrović gradio je 30-ih bez natječaja novi dom za hrvatske umjetnike

Ugledni umjetnici, i inače česti oponenti jedan drugome, Krsto Hegedušić i Ljubo Babić udružuju se protiv paviljona, a dio umjetnika bojkotira i njegovo otvaranje. Meštrovićevu ideju, pak, hvali novinar tadašnjeg Jutarnjeg lista

“Svaka javna građevina trebala bi biti plod javnog natječaja u kojemu mogu sudjelovati svi za to pozvani stručnjaci te uspjeh kojeg prosuđuje žiri sastavljen većinom od stručnjaka”, protestno je pismo koje su uputili arhitekti gradonačelniku Zagreba u vezi nove gradnje.

Pismo upućuje Sekcija Zagreb Udruženja inžinjera i arhitekata Jugoslavije. Godina je 1934., gradonačelnik je Ivo Krbek. Lokacija je na tadašnjem Trgu kralja Petra, današnjem Trgu žrtava fašizma, a bez natječaja Ivan Meštrović sa suradnicima gradi novi dom za hrvatske umjetnike, današnji HDLU. Gradonačelnik odgovara kako je već dva prethodna puta raspisan natječaj koji je propao te kako je riječ i o spomeniku s likom kralja Petra, a ne samo paviljonu za umjetnike.

Poznati, pak, umjetnici i inače česti oponenti jedan drugome Krsto Hegedušić i Ljubo Babić udružuju se protiv paviljona, dio umjetnika bojkotira i njegovo otvaranje. Meštrovićevu ideju, pak, hvali novinar tadašnjeg Jutarnjeg lista (ime, nažalost nije sačuvano u povijesnim spisima), piše kako se, na sreću, gradi arhitektura koja nije previše moderna.

Od prvog dana, uglavnom, sve i svašta se pričalo i pisalo oko novog paviljona, i prije početka njegove gradnje.

Velika obljetnica

Polemike oko uređenja hortikulturalnog dijela Trga žrtava fašizma ne jenjavaju. Kako upravo sljedeći mjesec Hrvatsko društvo likovnih umjetnika obilježava 150 godina postojanja, tom prigodom, u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti, spremaju novu monografiju o povijesti društva. Urednica je Irena Kraševac, dio posvećen arhitekturi Meštrovićeva paviljona napravljen upravo za to društvo umjetnika obradila je Tamara Bjažić Klarin.

“Istražujem što je gradnja paviljona značila u samom društvu, ne samo kroz lik i djelo Ivana Meštrovića. Od ideje do realizacije paviljona, naime, prošlo je gotovo čitavo desetljeće. Zanimljivo je promatrati i tadašnji odnos grada s arhitektonskom scenom. Neki problemi koji su se pojavili danas, postojali su i onda, među njima je i netransparentnost pri realizaciji projekta”, kaže.

Irena Kraševac, pak, dodaje, da “iako su bile polemike i oko izgradnje samog paviljona i njegovih preuređenja, paviljon se ipak gradi prema idejnom projektu Ivana Meštrović, sva su preuređenja radili značajni arhitekti poput Stjepana Planića, Andrije Mutnjakovića, Vjenceslava Richtera”. U novijem preuređenju ne bi se moglo tvrditi da je takav slučaj (arhitektica Loredana Stunić slabije poznata struci, op.a).

Već dvadesetih godina prošlog stoljeća Društvo umjetnika dolazi na ideju da se sagradi novi paviljon radi dotrajalosti starog kojim su se mogli koristiti samo šest mjeseci u godini. Kako kaže Tamara Bjažić Klarin: “Prva odabrana lokacija bila je iza zgrade Kola na Mažuranićevom trgu. Na prvom natječaju nitko nije dobio prvu nagradu. No, u to vrijeme većina natječaja koja se raspisuje ne završava nužno realizacijom. Nakon općeg održan je pozivni natječaj na koji je pak uz dvojicu nagrađenih arhitekata pozvan Drago Ibler mimo procedure.

Naime, Ibler nije sudjelovao na općem natječaju, a na kraju mu je i povjerena izrada projekta. Iblerov projekt sačuvan u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU pravokutne je osnove, no po koncepciji dosta nalikuje Meštrovićevu rješenju. Ima središnju dvoranu i oko nje niz manjih međusobno povezanih izložbenih prostora.”

Reljef kralja Petra

U svakom slučaju, kako Grad Zagreb nije želio ustupiti zemljište iza Kola, i umjetnici traže dalje. Ne nailaze uvijek na razumijevanje. U Meštrovićevoj biografiji koju potpisuje Duško Kečkemet navodi se da su još prije početka izgradnje umjetnik i nekoliko kolega otišli Krbekovom prethodniku, gradonačelniku Stjepanu Srkulju, tražeći dom za umjetnike, a on im odgovara da su “umjetnici nužno zlo za Zagreb, kao što je Trešnjevka nužno zlo za Zagreb”. Kako kaže Tamara Bjažić Klarin, pak, kaže:

“Slično kao i kod spomenika Strossmayeru gdje dolazi do udruživanja Hrvatskog društva umjetnosti i građanske inicijative za podizanje spomenika, vidjevši da nema rješenja, Meštrović je pribjegao istom rješenju. Da društvo dobije dom, a da se istovremeno grad oduži kralju.” Naime, još od 1927. razmišlja se o spomeniku kraju Petru, na kojemu bi bio prikazan kako jaše na konju, a da autor bude Ivan Meštrović. Meštrović se, kako piše Duško Kečkemet, zapitao:

“Što da ja radim nekakvu kobilu u Zagrebu, idemo mi paviljon napraviti.” Kako kaže Irena Kraševac, “ta bi se njegova odluka iz današnje perspektive trebala pozitivno tumačiti jer gradi paviljon za umjetnike, a ne veličanje vladara, prolazni spomenik političaru. Reljef kralja Petra, kako bi mu se odužili, bio je postavljen nad samim ulazu u izložbenu dvoranu. Danas ne znamo sudbinu tog reljefa, može se pretpostaviti da je prekriven u daljnim obnovama”.

Krajem 1930-ih, kako se može vidjeti na onodobnim fotografijama, taj je dio grada već hortikulturalno riješen, za što je bio zadužen poznati slovenski krajobrazni arhitekt, koji je veći dio svojeg međuratnog opusa ostvario u Zagrebu, Ciril Jeglič. O tome Tamara Bjažić Klarin kaže: “U Meštrovićev je projekt bila uključena i gradska vrtlarija u kojoj radi i Ciril Jeglič, koautor rješenja za Krešimirov trg, on je koautor u biti cijele te osovine, od Trga burze (danas Trga hrvatskih velikana) do željezničke pruge, što je ujedno i glavni reprezentativni prospekt novog istočnog dijela grada koji se gradi”. Projekt dovršava Smiljan Klaić, inače prvi školovani krajobrazni arhitekt kod nas. Vodilo se računa i o funkcioniranju prometnica uokolo trga.

Godine 1935. počinje gradnja, dovoze se kameni blokovi. Spomenuli smo tekst koji je izašao u Jutarnjem listu, a u kojemu je stajalo: “Postoji namjera, da bi se gradilo sve iz kamena, sa velikim stupovima na glavnoj fasadi. Potonje još nije odlučeno, ali svakako će se izbjeći moderan stil, odnosno čiste plohe što predstavlja svakako samo jednu prolaznost u arhitekturi, odnosno, samo - da tako kažemo - modu. Nema sumnje da će već sama činjenica da postoji principijelna odluka da se gradi u klasicističkom stilu obradovati sve ljubitelje zaista lijepih zgrada, jer Zagreb je takvih u svojoj građevnoj djelatnosti posljednjih godina zabilježio vanredno, zaista vanredno malo”.

Tim arhitekata

Kasnilo se s dovršenjem radi nedostatka novca, paviljon je otvoren 1938. godine, koštao je sedam i pol milijuna dinara (inicijalno je Društvo umjetnosti skupilo niti milijun). U samoj izgradnji sudjelovao je, u raznim fazama, cijeli tim arhitekata: Ivan Zemljak, Harold Bilinić, Lavoslav Horvat, Zvonimir Kavurić i drugi.

Što se tiče gradonačelnika Ive Krbeka, Tamara Bjažić Klarin ističe: “On je bio jedna pozitivna figura u povijesti Zagreba, socijalno osviješten gradonačelnik. No, u ovoj je situaciji doveden pred gotov čin jer je bilo riječ o gradnji od državnog značaja pa nije imao kontrolu nad ovom pričom. Gradske vlasti taoci su jedne situacije koja je dogovorena mimo njih.”

Paviljon je naposljetku otvoren koncem 1938. godine izložbom “Pola vijeka hrvatske umjetnosti, 1888. - 1938.”, dio je umjetnika bojkotira, jer smatraju da Meštrović i Društvo umjetnosti ima monopol nad kulturnim tj. umjetničkim životom Zagreba. Krsto Hegedušić i Ljubo Babić pišu, među ostalim, kako se paviljon izgradio “bez pitanja i odobrenja nas umjetnika lično” te kako je više riječ o spomeniku koji je Meštrović podigao samom sebi.

Ipak, izložbu “Pola vijeka hrvatske umjetnosti” pohodilo je 25 tisuća ljudi, izložba je bila prodajna, gotovo je sve otkupljeno, sam je Meštrović je otkupio slike i skulpture u vrijednosti 38.500 dinara. Jutarnji list je izvještavao kako je riječ o najvećem kulturnom događaju, na koji Zagreb može biti ponosan.

Projekt Slovenca Cirila Jegliča

Krajem 1930-ih, kako se može vidjeti na onodobnim fotografijama, taj je dio grada već hortikulturalno riješen, za što je bio zadužen poznati slovenski krajobrazni arhitekt, koji je veći dio svojeg međuratnog opusa ostvario u Zagrebu, Ciril Jeglič. Kako kaže Tamara Bjažić Klarin:

“U Meštrovićev je projekt bila uključena i gradska vrtlarija u kojoj radi i Ciril Jeglič, koautor rješenja za Krešimirov trg, on je koautor u biti cijele te osovine, od Trga burze (danas Trga hrvatskih velikana) do željezničke pruge, što je ujedno i glavni reprezentativni prospekt novog istočnog dijela grada koji se gradi”. Projekt dovršava Smiljan Klaić, inače prvi školovani krajobrazni arhitekt kod nas. Vodilo se računa i o funkcioniranju prometnica uokolo trga.

Najvažniji događaji i ljudi u povijesti paviljona

1930.

Raspisivanje natječaja za izgradnju Doma likovnih umjetnika, prvotno na Mažuranićevu trgu

1932.

Prijedlog o podizanju spomenika kralju Petru I. Oslobodiocu na Trgu N (danas Trg žrtava fašizma)

1933.

Sporazum o gradnji Doma likovnih umjetnika koji će u naslovu nositi ime kralja Petra I. Oslobodioca, umjesto podizanja konjaničkog spomenika

1934.

Gradsko zastupstvo u travnju 1934. zaključuje da se Dom gradi po Meštrovićevoj ideji, a tehničku dokumentaciju izrađuje Odsjek za novogradnje Gradskog građevnog ureda. Prema skici Ivana Meštrovića, Dom su projektirali arhitekti Harold Bilinić, Lavoslav Horvat, Ivan Zemljak i Zvonimir Kavurić.

1938.

Dovršen Dom hrvatskih likovnih umjetnika i svečano otvoren 1. prosinca. 18. prosinca otvorena izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti

1940.

Prva godišnja izložba hrvatskih umjetnika u novom prostoru; za predsjednika izabran Ivo Tartaglia, potpredsjednik Joza Kljaković; promjena naziva u Hrvatsko društvo umjetnosti Zagreb - Split

1941.

Ivan Meštrović u svibnju obavještava ministra Milu Budaka da će zgrada nositi naziv Dom hrvatske likovne umjetnosti u Zagreb; 7. kolovoza Ante Pavelić je izjavio “kako je odlučio da se u džamiju preuredi Dom likovnih umjetnosti”. 12. kolovoza gradonačelnik Zagreba Ivan Werner naređuje Društvu da napusti zgradu u roku od tri dana jer će se preurediti u islamsku bogomolju

1944.

Svečano otvorenje džamije; prenamjena i pregradnja izvedena prema projektu Zvonimira Požgaja, tri minareta i ulazni prostor s fontanom projektirao Stjepan Planić

1948.

Rušenje minareta; useljenje Muzeja narodnog oslobođenja u nekadašnji Dom likovnih umjetnika

1955.

Dovršen stalni postav Muzeja narodne revolucije (kasnije Muzej revolucije naroda Hrvatske) prema projektu adaptacije Vjenceslava Richtera (dodavanje polukata)

1990. - 1992.

Predsjednik Ante Rašić, potpredsjednik Dalibor Jelavić i tajnik Hamo Čavrk zalažu se za povrat prava na korištenje Doma hrvatskih likovnih umjetnika

1993.

Formalni povratak Doma Društvu

1992. - 1996.

Predsjednik Ivan Kožarić i uprava HDLU-a zaslužnu za uspješno ponovno uspostavljanje izložbenog programa u Domu hrvatskih likovnih umjetnika

2001. - 2003.

Robert Šimrak, predsjednik i kuratorij HDLU započinju s radovima na preuređenju unutrašnjosti Doma s ciljem vraćanja u njegovo izvorno stanje, prema projektu obnove Andrije Mutnjakovića

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 03:30