PODVOJENA LIČNOST

ISPOVIJEST PRODAVAČA UMJETNINA O TAMNOJ STRANI TRŽIŠTA 'Dođem doma, i pitam tko sam ja zapravo: prodavač, kupac, diler ili švercer?'

Sredinom i krajem ‘90-ih bilo je zlatno doba, političari, tajkuni i šefovi državnih tvrtki najviše su kupovali slike za blagdane i za Tuđmanov rođendan
 Tea Cimas / CROPIX

Na prvu, priča nije imala feler. Sjedili su na večeri u jednom zagrebačkom restoranu i nakon nekoliko butelja vina, mladi kolekcionar mu je priznao kako žudi za određenim Bukovcem. Surađivali su već više od godinu dana, sklopili su pet, šest poslova, postali su na neki način ekipa od povjerenja, pa mu je odlučio pomoći.

Otprilike dva mjeseca kasnije nazvao ga je i rekao mu da je putem svojih veza pronašao sliku koju traži - nalazila se u Dubrovniku, u stanu jedne starije gospođe koja živi nedaleko od Straduna. Kolekcionar je bio oduševljen. U staroj jezgri, u građanskom stanu s visokim stropovima, na jednom od zidova visjela je tražena slika. Bila je autentična, na pozadini je stajao pečat ovlaštenog povjesničara umjetnosti, a vlasnica je tek kratko poručila:

- To vam je 50 tisuća maraka.

Problijedjeli su i jedan i drugi. Počeli su je nagovarati da spusti cijeni, govorili su o neimaštini, nudili joj da će, ako da popust, dobiti i sliku nekog drugog renomiranog autora. Nakon dva sata pregovora izašli iz stana. Bili su zadovoljni.

Scenarij s bakom

Gospođa je popustila, kolekcionar je sliku platio 35 tisuća maraka, a on je dobio proviziju od 10 posto.

- Čim smo se rastali u Zagrebu, još iste večeri ponovno sam bio u Dubrovniku - prisjeća se ovaj zagrebački diler umjetninama. Razlog? Išao je po svoj novac. Naime, stvarni vlasnik prodanog Bukovca - bio je upravo on.

Imao ju je godinama i čekao je najbolju priliku da ju proda. I kada se ta prilika pojavila, napravio je sve da ju ne propusti. Scenarij po kojem je radio bio je sljedeći. Na Stradunu je pronašao stariju gospođu s kojom se dogovorio kako će joj dati tisuću maraka ako jednu njegovu sliku objesi na zid u svojem stanu i glumi prodavača.

Dubrovnik izabire kako bi dobio na autentičnosti te kako ne bi izazvao sumnju kod kolekcionara te tako izbjegao moguća dodatna pitanja o porijeklu slike kakva su se mogla pojaviti da je, recimo, Bukovca prodavao u stanu mlade obitelji u novogradnji na zagrebačkom Laništu. Osim toga, atmosferu prodaje dodatno je pojačavala starija gospođa, s lijepim manirima i izrazitim dubrovačkim naglaskom.

Gospođa je prihvatila ulogu, a sve ostalo je povijest.

- U ovom svijetu moraš biti redatelj, scenarist i glumac. I moraš se držati scenarija i moraš se znati izvući ako nešto krene po zlu - objašnjava.

No, zašto bi uopće netko ušao u seriju laži i konstrukcija samo kako bi izbjegao direktnu prodaju?

Razlog ima šest slova. Profit. On je, naime, Bukovca platio 20 tisuća maraka. Ako bi ga direktno prodao bliskom suradniku, ne bi ga mogao navući na višu cijenu.

- Ovo je biznis, ništa osobno - priznaje.

No, priča se itekako mogla izjaloviti, dodaje.Kada su obojica prvi put izašli iz stana, kolekcionar je problijedio zbog cifre, a on zbog mogućnosti da odustane. Naime, s tom gospođom se dogovorio da početna cijena bude 30 tisuća maraka te da je na kraju spusti na 25 tisuća.

- A ona je ispalila 50 tisuća maraka. Bojao sam se da kolekcionar ne odustane, da mi ne propadne prodaja, da se ne zakomplicira cijela priča. U poslu moraš imati i sreće - kaže.

U svijet trgovine umjetninama, u svijet laži i čekanja, kako opisuje ovaj biznis, ušao je kao mladić sredinom 80-ih. U Zagreb je stigao iz provincije, obitelj mu je bilo jako siromašna, pa je svoju sreću odlučio potražiti u velegradu kojim je bio opčinjen.

Podjela zarade

O umjetničkim slikama u tim trenucima nije imao pojma.

Sve se promijenilo, kaže, kad su mu neki prijatelji koje je sretao po noćnim klubovima uvalili desetak slika Zlatka Price.

Kako su ih nabavili, nije imao pojma. Nije imao pojma ni kako će ih prodati, no prihvatio je posao jer je trebao novac. Dogovor je bio da će profit od prodaje djeliti popola.

Bio je mlad, izgledao je poput klošara i s po jednom Pricinom slikom obilazio je galeriste. Svi su ga odbijali. Zatim bi uzeo drugu sliku, pa treću, sve dok ne bi našao kupca.

- I tako je jedan galerist u centru grada kupio od mene prvu sliku. Dao mi je 300 maraka i rekao: Mali, opljačkao si me. Bio sam sretan. Mislio sam da sam podvalio tipu. Poznanicima sam, pak, rekao da sam prodao sliku po 150 maraka i dao im lovu. Njima je bilo važno da im nešto dam. Čiste zarade mi je ostalo 225 maraka. U tom trenutku bio sam bog. Do jučer sam jeo jogurte po cijeli dan, a već sutra sam mogao izvesti djevojku na večeru. Ma gle, bio sam bog! Sve dok par tjedana kasnije nisam vidio da se moj Prica prodaje u galeriji za 1000 maraka, a nekoliko dana kasnije, slike više nije bilo. Tada sam shvatio da sam u cijeloj priči ja bio naivac - priča.

Tada je odlučio učiti. Dane je provodio po knjižnicama proučavajući suvremenu hrvatsku umjetnost, gutao je knjige i kataloge, čitao biografije slikara, počeo pohađati izložbe i galerije. Znao je da jedino znanjem može donekle spriječiti da bude žrtva prijevara.

Sve ostalo bila je gluma, koja iziskuje poštovanje pravila. Do prvih pravih klijenata dolazio je na dva načina. Putem oglasa i posjetom galeristima. U početku je on bio osoba koja je za prodavača pronalazila kupca. Radio je na proviziju. I u početku je uživao u glumi. Znao je, primjerice, unajmiti svog prijatelja taksista da mu bude osobni vozač samo kako bi se svidio kupcu, odnosno prodavaču.

- Ne možeš prodavati ili kupiti sliku ako dođeš tramvajem ili autobusom - kaže.

Podvojena ličnost

Čim bi mu otvorili vrata svoga doma, gluma je sve više nestajala, a nastupalo je znanje. U razgovorima je fin, uglađen, osobu s kojom razgovara podučava o umjetnosti.

- To nije bila gluma, to je bio način na koji radimo. Ja sam, primjerice, kada bih prodao neku sliku, kupcu davao knjigu o autoru slike. Ponekad kupiš neku sliku koju bi najradije zadržao, ali znaš da je to nemoguće. No, na neki suludi način, ona postane dio tebe i ti joj želiš dati nešto svoga. Pa je odneseš na restauraciju. Možda to nije bilo prijeko potrebno, ali učinio si to samo kako bih mogao reći - ovo je moj obol ovoj slici - priča mi.

Kada bi kupovao slike, često ih je fotografirao te ih u galerijama nudio kao da su njegove. Slike je i švercao. Rastavljao bi okvire pa ih poslao autobusom u Split. Zatim bi posebno poslao i čavle, pa trećim autobusom samo platno. Pazio je na svaku sitnicu.

- Nekad dođeš doma, umiješ se i pitaš samog sebe tko si zapravo ti - student, prodavač, kupac, diler, švercer? Osjećaš se kao podvojena ličnost. Jer radio si sve samo kako bi kupio ili prodao sliku. Ipak glumom ne možeš ništa ako nemaš i znanje – objašnjava.

Zlatno doba za trgovce umjetninama, kaže, bilo je krajem sredinom i krajem 90-ih. Tada je, kaže, bilo “ničijeg novca”. Kada ga pitam što točno misli, objašnjava mi da je ničiji novac zapravo novac koji je ležao u državnim tvrtkama i koji nitko nije kontrolirao.

Najviše narudžbi imao je za blagdane te za rođendan prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

- Tada su se političari, direktori javnih i privatnih poduzeća borili tko će Tuđmanu kupiti vredniju sliku. Znate, u to vrijeme iz Hrvatske je na neki način prognan Murtić, zbog njegova sukoba s Tuđmanom. Njegove slike nitko nije htio. Istu sudbinu doživjeli su i ostali partizani - Prica i Raiser. I tada su počelo s kupovinom slika Bukovca, Kraljevića, Crnčića, Medovića, Joba, dakle slikara s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Na neki način, dok je svijet išao ka suvremenoj, eksperimentalnoj umjetnosti, kod nas hit postaje čempres, livada i zalazak sunca - kaže ovaj zagrebački diler.

S prvom privatizacijom stastaju i prvi tajkuni kolekcionari, s kojima se često družio.

Ne želi otkrivati imena, ali napominje da oni nisu pitali za cijenu.

- Oni su tražili ono što je i sada najvrednije, dakle rijetkost i atraktivnost. Plaćali su novcem zamotanim u obične novine - kaže.

Nemoguća provjera

Falsifikate nikad nije prodavao. Barem on misli da je tako s obzirom na to da u Hrvatskoj, kako kaže, nema sigurnog načina provjere. Dovoljna je, kaže, samo potvrda povjesničara umjetnosti o autentičnosti slike da bi se falsifikat pretvorio u orginal.

Prije 12 godina gotovo je bio uvučen i u jednu od najvećih afera vezanih za trgovinu umjetninama - krađu slika iz Banskih dvora.

Tada su, pisali su mediji, iz zgrade Vlade ukradene četri slike - tri Crnčićeva platna - “Lavanda”, vrijedna 80 tisuća kuna, “Škoj”, vrijedna 60 tisuća kuna, i “Pletenje mreže”, vrijedno 120 tisuća kuna, te slika Likana Haueisea Gustava “U rano ljeto”, vrijedna 10 tisuća kuna. Ukrao ih je konobar koji je radio u zgradi Vlade, a njegova supruga bila je u rodu s Crnčićem. Način na koji su ih ukrali bio je spektakularan. Konobar ih je spustio supruzi kroz prozor dvorane u kojoj su Vladini dužnosnici ručali, u Freudenreichovu ulicu, a policajcu koji ju je kontrolirao pažnju je odvraćao konobarov brat. Ukradena su samo platna, a na okvire su postavljene uvećane kopije umjetničkih djela koje su se nalazile u bombonijerama. Krađu nitko nije primijetio punih šest mjeseci.

- Nitko nije znao da su ukradene jer je osoba koja ih je prodavala bila u rodu s Crnčićem. Ta ženska osoba je i meni nudila Crnčića, no budući da je slika bila bez okvira, odustao sam od kupnje. I bio sam žalostan zbog toga, no, ispostavilo se kasnije, imao sam sreću što nisam ušao u taj posao - prepričava.

Čuo je, a o tome su pisali i mediji, da su kupci, a kasnije i prodavači slika iz te afere bili i neki ugledni galeristi.

Galerije rade, ali gotovo ni jedna ne ostvaruje dobit?!

Ako je suditi po javno dostupnim podacima o poslovanju i financijskim izvještajima u posljednjih nekoliko godina, umjetničke galerije u Hrvatskoj doživljavaju krizu neviđenih razmjera.

Prema tim izvještajima, objavljenima na sudskom registru ili na internetskom portalu Poslovna Hrvatska, ispada da galeristi jedva spajaju kraj s krajem budući da nitko ne ostvaruje dobit od svog posla.

Gotovo nitko.

Jedna od onih koji posluje pozitivno je Galerija Divila. Lani su imali prihod od 584 tisuće kuna, dok su rashodi iznosili oko 566 tisuća kuna. Bruto dobit bila je 18.300 kuna. Godinu prije prihodi su iznosili oko 1,1 milijun kuna, a bruto dobit iznosila je oko 76 tisuća kuna. 2010. i 2011. poslovali su u minusu. Slična je situacija i s galerijama u strogom centru Zagreba.

Galerija Mala na Trgu bana Josipa Jelačića ostvarila je dobit od 28 tisuća kuna i prihode od 332 tisuće kuna, ali je poslovanje ozbiljno preporučeno. Naime, obveze prema dobavljačima iznose gotovo dva milijuna kuna, što je ipak za 2,5 milijuna kuna manje nego što su iznosili 2011. godine.

Galerija Mona Lisa u Tkalčičevoj ulici posljednjih pet godina u plusu je poslovala samo 2011. godine. Od tada je u gubitku, a godišnji prihodi iznose nešto više od 200 tisuća kuna.

Galerija Grubić u Radićevoj ulici lani je imala dobit od samo 3900 kuna i prihode od 746 tisuća kuna koji su u odnosu na godinu prije narasli za više od pola milijuna kuna.

Za galerije Deči i Vugrinec nema podataka.

Isto tako, kraj s krajem, ako je suditi prema financijskim izvještajima, jedva spajaju i zaposlenici galerija. Galerije uglavnom imaju po jednog zaposlenika i jednog člana uprave, a plaće djelatnika iznose od 1570 kuna do najviše 4200 kuna.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 01:23