Besprijekorna tehnika, toplina tona i osjećaj za mjeru u solažama jaki su aduti Joea Bonamasse, jednog od najpopularnijih blues gitarista današnjice koji je na svom drugom dolasku u Zagreb u Maloj dvorani Doma sportova, vjerojatno zbog jako skupe ulaznice, okupio nešto manje od 1500 ljudi, odnosno onoliko koliko je moglo stati u Tvornicu kulture.
Postane monotono
Nažalost, postoji i jedan veliki problem u orbiti ove blues zvijezde. Koliko god u suradnjama poput recentne s Beth Hart iskazuje želju da se upusti u žarnovsko poigravanje raznim stilovima bluesa, R&B-a pa i soula, Bonamassa na koncertu uz svoj trio ostaje ušančen u bjelačkom blues-rocku iz cca 1972. godine, što nakon nekog vremena postaje monotono.
Nema kod njega volje za uronjavanje u teksaški, čikaški, njujorlinški ili Delta blues, a kamoli u rhythm&blues, country-blues i swamp-bluesm.
Bolji akustični dio
Umjesto poigravanja i raznovrsnosti, Bonamassa se zadovoljava tipičnim britanskim bjelačkim blues-rockom, odnosno uživljavanjem u role koje su prije njega odigrali Eric Clapton, Jeff Beck, Peter Green i Gary Moore. U konačnici takav manirizam doima se staromodnijim nego da je iščašio američke blues žanrove od 20-ih do 50-ih godina 20. stoljeća pa od toga sazdao neku samosvojniju blues arhitekturu kao što to čine The Black Keys ili Jack White. Kaže mi usni harmonikaš Tomislav Goluban da je “akustični” dio koncerta Bonamasse bio zanimljiviji. Zbog obaveza na radiju taj dio nastupa nisam stigao uhvatiti, ali u takav sud nakon Bonamasse u “električnom” blues-rock izdanju, a i Goluban zna dosta o bluesu, nije teško povjerovati. Sumnjam da su poslovično nekritični fanovi kući otišli razočarani.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....