U REŽIJI HELENE PETKOVIĆ

‘Pigmalion’: Nespretna, bezidejna predstava

ZAGREB - Dvosjekli je mač dati mladom čovjeku veliku priliku. Splićanka Helena Petković tek je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, školovala se i na Filozofskom fakultetu, a režirala je svega tri predstave, uključno s diplomskom. Zašto je Drama zagrebačkog HNK izabrala ovu početnicu da režira “Pigmaliona”, za inscenaciju dosta težak komad G. B. Shawa, ostaje nakon ove premijere otvoreno pitanje.

Dvosatna predstava u HNK je nespretna, gruba, bez ritma i sluha, s potpuno promašenom podjelom (koja je redateljici, pretpostavljam, nametnuta) i bez ikakve ideje.

Društveni kontekst ovoga Shawova komada u pet činova u nas je samo donekle razumljiv. Najprije zato jer u nas nema stoljećima građenih društvenih klasa, međusobno čvrsto odvojenih, jezikom, kulturom i ambicijama.

Shawova rekli bismo romantična socijalna komedija temelji se na okrutnoj dosjetki dvojice bogataša, jednog znanstvenika i jednog oficira, da priprostu cvjećaricu s ulice u šest mjeseci za okladu pretvore u damu iz visokog društva. Klade sa na nju kao na konja, a kao konja je i dresiraju i tretiraju. Ona međutim pokaže osjećaje koji bi ih sve trebali posramiti. Ali ih ne posrame, jer su nepopravljivi cinici.

Polunijema djevojčura

Cvjećaricu Elizu Doolittle zaigrala je Daria Lorenci Flatz, koja je pala kao žrtva zbilja besmislene redateljske odluke da je ne predstavi kao priprostu djevojku nego kao polunijemu i retardiranu djevojčuru. U originalu, dakako, Eliza govori cockney, londonski sleng, a ovdje pišti i muca, i uopće se ne izražava govorom.

Progovori tek postupno, a tu preobrazbu ne vidimo, jer je redateljica nije znala predstaviti, kao što je i pogrešno što je glavnu mušku ulogu, profesora Henryja Higginsa, dala Siniši Popović. On bi trebao biti profinjeni znalac, fonetičar koji prepoznaje naglaske kao pas tragove, a ovdje je ispao samo glasan nasilnik koji, na žalost, katkad guta glasove.

Karikatura govora

Plećat i glavat, Popović razmahuje rukama poput drvosječe koji je zaboravio gdje je odložio sjekiru i nikako da postigne nekakav osnovni ton uloge, jer te uloge i nema, osim ovako, na silu. Kad Darija Lorenci napokon progovori “kao dama”, to je karikatura govora, no koje je glumica opet svjesna, pa onda na koncu progovori i “normalno” kad se otkrije da nije samo “normalna” nego i glumica s dušom.

No, sve to nema veze s predstavom. Pukovnika Pickeringa, Higginsova sudruga, suzdržano, neprimjetno igra Franjo Kuhar. Još je zbog toga i najbolji u ansamblu predstave. Mirta Zečević kao Gospođa Pearce posve je nesofisticirana i priča i gega se kao Bad Blue Boys tinejdžer a ne kao Higginsova desna ruka.

Jako glasnog “primitivca”, posve nefunkcionalnog, stvorio je Zvonimir Zoričić u liku Lizina oca Alfreda, a napadna je i jednoznačna Branka Cvitković kao Gospođa Higgins, milostiva majka profesora Higginsa. Vanja Matujec kao Gospođa Eynsford Hill također nije sofisticirana, nego je, upravo suprotno, priprosta, a bijesno razmahuje rukama i nogama i Ana Begić, kao njezina kći, Gospođica Clara Eynsford Hill.

Građanski interijeri

Predstava nema dakle ni svoj kod ni energiju i tu postaje nevažna scenografija Dinke Jeričević, koja predstavlja građanske interijere, te raznovrsni kostimi Zjene Glamočanin. Valja reći i da u predstavi nema nego prešetavanja i statičnog svjetla. Ni tempa, ni mizanscena a ona dva-tri akorda skladatelja Frane Đurovića na početku i kraju brzo potonu u zaborav.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 22:31