U Riječkom HNK Ivana pl. Zajca sinoć je, u režiji Ivice Buljana i adaptaciji Gorana Vojnovića, premijerno izvedena predstava "Nigdje, niotkuda" prema romanu Bekima Sejranovića.
Kako u knjižici koja prati predstavu piše Željka Matijašević, "Nigdje, nioktuda" može se čitati kao očitovanje o nepostojećem pravcu, odnosno usmjerenosti kretanju, gdje niotkuda označava urušavanje identiteta na više razina, građanskoj i psihološkoj. Glavni lik romana, odnosno predstave, ostavljen je u ranom djetinjstvu (roditelji su ga prepustili na odgoj baki) i odrastajući postaje onaj koji ostavlja, odlazi, bježi. Ponekad je na bijeg prisiljen, kao u slučaju odlaska iz Rijeke u vrijeme Domovinskog rata, zbog nemogućnosti nastavka studija i pronalaska posla bez dokumenata, ponekad bježi samoinicijativno, kao kada odlazi na otok S. na sjeveru Norveške. Literarni i kazališni Bekim kreće se dalje bez jasnog cilja, a ljudi kojem putem upoznaje jednako su obilježeni traumom kao i on.
U prvom dijelu predstave, koji tematizira Bekimovo djetinjstvo u Brčkom, vješto je izvedeno preplitanje sadašnjosti i sjećanja, a Bekima utjelovljuju dva glumca, Leon Lučev kao njegova starija verzija i Tarik Žižak kao mlađa. To putovanje kroz vrijeme razigrano je i dinamično, bez da klizi u konfuziju, a glumačka ekipa uspijeva prenijeti osjećaj određenog vremena i prostora. Prvi dio predstave o odrastanju zabavan je, a glumačka je ekipa zaigrana i svježa. Humor ponekad jest pomalo stereotipan i prvoloptaški (sočne bosanske psovke i razni vidovi autoorijentalizma), ali upravo tada i izaziva najbolje reakcije kod publike. Djetinjstvo naglo prekida Bekimov odlazak u Rijeku, kada predstava iz živopisnog prelazi u mračniji ton koji je i dalje prožet humorom i bljeskovima života karakterističnim za adolescenciju. Mladi Bekim upoznaje punk, književnost (fascinacija Jankom Polić Kamovom), seksualnost, alkohol i droge, a predah od traume uzrokovane gubitkom građanskog identiteta (stranac bez dokumenata uslijed Domovinskog rata) osiguran je kroz dobro osmišljene i vješto izvedene koreografije koje nas vode na nostalgično putovanje u riječke alternativne osamdesete i devedesete. U završnom dijelu, u Norveškoj, trauma glavnog lika ukrštava se s traumama likova kojima se okružio, vodeći nas prema kraju bez katarze koji je u stvari samo naznaka novog, budućeg bijega.
Komponente "raskalašenog" života, seksualnosti i traume, premda su značajan dio Sejranovićevog književnog opusa, nisu nužno i njegovo ključno obilježje, iako smo često skloni upravo to iz njegovih romana ponijeti sa sobom. Takav način života možda jest obilježio autora, koji je pisao u autofikcijskom ključu, ali njegov izričaj je ipak bio nešto nježniji, elegantniji i topliji od onoga što smo mogli vidjeti na pozornici riječkog Kazališta. Sejranovićev roman funkcionira poput velikog unutarnjeg monologa kojeg tek povremeno prekidaju šturi fragmenti dijaloga, što ga čini vrlo izazovnim za postavljanje na kazališne daske, a ulog povisuje i činjenica da je pisac u Rijeci proveo svoje formativne godine, da je bio dio riječke kulturne scene i da su ga mnogi u publici osobno poznavali ili su ga upoznali kroz njegove romane, pa imaju o liku unaprijed stvorenu predodžbu.
Lik kojeg igraju Lučev i Žižak stvoren je prema liku iz Sejranovićevog romana, i to treba imati u vidu, ali osjećaji koje izazivaju pročitani Bekim i odglumljeni Bekim ipak se ne bi trebali toliko razlikovati. Utoliko je i glumcima kojima je povjeren zadatak da utjelove ovaj lik izazov bio veći, a potpisniku ovih redaka čini se da je upravo taj nježniji i topliji Bekim nažalost izostao. Unatoč tim dojmovima, treba prihvatiti i ovu, ponešto agresivniju, žustriju izvedbu kao jednu od mogućih interpretacija protagonista kojeg je Bekim Sejranović, na predlošku svog života, izgradio, kao što treba pohvaliti razigrana režijska rješenja, upečatljive plesne koreografije, prateću glazbu koja je oživjela i oplemenila ukupni dojam i sjajne glumačke izvedbe, od kojih posebno valja skrenuti pozornost na sjajnu Nives Ivanković.
Pored spomenutih Lučeva, Žižaka i Ivanković, u predstavi glume Zoran Prodanović Prlja, Ana Vilenica, Damir Orlić, Dražen Mikulić, Romina Tonković, Deni Sanković, Petar Baljak, Nika Grbelja, Jelena Lopatić i Aleksandra Stojaković Olenjuk. Dizajn svjetla potpisuje Sonda Trinaest, skladatelj je Mitja Vrhovnik Smrekar, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gacan, a video potpisuje Toni Soprano Maneglejte. Također, treba spomenuti da je predstava nastala u koprodukciji s HNK iz Splita, a za nju je, pod sponzorstvom Flixbusa, organiziran autobusni prijevoz za gledatelje iz Zagreba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....