Buljan morao otići u Ljubljanu kako bi pokazao autentični Krležin genij

Ne znam sjeća li se Boris Dežulović, pisac pristupnoga “besedila za gledališki list” Gospode Glembajevih koji su u subotu navečer opet jednom zamrknuli u Ljubljani - naslovljenoga “Dobro jutro, dragi Krleža” - da je jedan od rijetkih intimnih, lirskih trenutaka na Krležinu pogrebu prije tridesetak godina bila slovenska replika, ako se ne varam ceremonijalno zaključna Josipa Vidmara - Lahku noć, dragi Krleža. Prije će biti da Dežulović asocira na pamflet Igora Mandića gdje se onda naslovna “dragost” spram pokojnika iskazivala pozdravom “zbogom”. No, otkad god i koliko dugo da je i kako Krleža mrtav, nad zapuštenim Tržičem, tako blizu mondenoga Bleda, vila Bistrica je zbilja prazna. U izmaglici Šentjurjevske gorice lebde duhovi svijeta koji je izgubio svoje razloge s ugaslim dimnjacima iz doline. Nije ni čudo da se, nakon što smo dubrovačke kazališne igre pronevjerili zamjenom univerzuma za zavičaj, i Krleža probudio preko ruba mirogojskoga stećka, u zavjetrini Vidmarova jezika, na razmjernoj sceni Drame Slovenskoga narodnoga gledališča .

Fabula vica

Najgore što se nesretnome bardu zagrebačkoga hrvatstva moglo dogoditi, da citiram prvog potpredsjednika vlade Čačića kako se u nas može očekivati upravo ono što ide protiv nas samih, nije trebalo čekati: fabula vica koji ga je za života pratio u posthumi se preobrazila u kulturnu i socijalnu zbilju, stalo ga se doživljavati prema portretističkome kanonu obitelji Glembay. Gimnazijski i festivalski programi sveli su ga, ako ne baš na osobnu autobiografsku skicu, a ono na zavičajni privid kako se pisac Glembajevih zapravo ponašao poput staroga Glembaya - skicirao situacijska polja koja su nam nedostajala da bismo mogli održati krhotine obiteljskoga, hoće reći narodnoga sjećanja, koje po sebi nije savršeno pa umjetnost i postoji kako bi nam pomogla oko kostima.

Kulturna obnova

Takozvani povratak Krleži tumači se kao interpretacija glembajevskoga mita, pa bi dosljedna asocijacija na ljubljansku premijeru figurirala kao ostavka koju je istoga dana šef Merkatorove uprave Žiga Debeljak predao konzorcijalnom odboru jer ne prihvaća leoneovski mutne ideje Agrokora. No kako tome nije tako, pokazao je radikalnim redateljskim rezom, a ne čitanjem, Ivica Buljan koji je odvajajući Glembajeve od Krleže i vrativši ih u epohu o kojoj govore, nakon najveće slovenske, Prešernove nagrade, zavrijedio i matrikulu vlastitoga zavičaja, koju doduše ne može dobiti jer se taj naš svijet još zadugo neće osloboditi pubertetskog i provincijalnog refleksa kulturne obnove.

Bez škara

Buljan sa svojim slovenskim glumcima, koji valjda ipak ne nose toliku razliku koliko se čini, nije čitao Krležu, pustio je njegove likove da, ponekad i niz vjetar piščeve pretencioznosti, kažu svoje, pa koliko traje da traje. Umjesto da dramaturški, u čemu je kažu meštar, domišlja intuitivna i kritička polja autorova i citatnih vremena izvedbenoga međuprostora, Glembajeve je vratio u figure i napetost situacije o kojoj govore, povjerovao je Krleži da su postojali ne kao paralelna socijalna zbilja već mogući svijet. Kao što na pozornici nema rekvizita - škare kojima je glembajevski zločin dovršen za razliku od Singerice ni retorički - i ovaj će se osvrt suzdržati od reljefnog, prostornog definiranja toga zavičaja. No kada bi ih se i htjelo prešutjeti, toposi su faktično postojani, bilo da je riječ o karitativnim destinacijama kakve trenutačno opslužuje exministar i pomalo zaboravljeni profesor Šimonović, bankarskim zavodima na bavarsko-milaneško-bečkom potezu, odnosno mađarskim prugama, respective naftovodima. Buljan i njegovi slovenski dramaturzi dovoljno su čitali “Na rubu pameti” da bi Glembajeve omogućili kao predtekst, a ne surogat njihove zagrebačke praizvedbe: da bi taj tekst imao smisla kao naš generički kod, treba ga se i može igrati onako kako je didaskaliran.

Blistavi ansambl

Dođe mi žao što ne smijem pisati u žanru kazališne kritike - jer bih u smislu zamjene teza oko Krleže i svega o čemu je u najboljemu Krleži kakvoga su Slovenci obranili riječ bio otklonjen s osnova nekompetencije - kažem žao zbog blistavog ansambla koji fenomen artikulira spontano. Pravo je uživanje pratiti riskantnu pasivnu glumu, igru na rubu pantomime kada su glumci na sceni a izvan replika. Temeljni šok je ipak brutalna i duga, mučna i hrvatska raspra građanstva (Ignjat) i muklog glasa nutrine (Leone), oca i sina Glembaja ( Ivo Ban, Marko Mandić). Buljan je u tome drugome činu doista probudio Krležu, na sceni nije tek Leone koliko zapravo Ante Tomić koji je odložio šešir i htio bi da ode, ali nećeš, dragoviću, otputovati dok ne daš dokaz fakata, dok ono što si u subotu ujutro objavio kao svoju istinu ne dokažeš i logički, sudski, kako već. Jest, možda možeš otići, ali tek kada se sabereš u sanatoriju profesora Jukića na kraju grada.

Vojvoda, a ne alaj-čauš

U toj je preciznosti Buljanova režija nadišla samoga Krležu, kao što je programska knjižica iz maloga grada - kakav je bio Zagreb Krležinih praizvedbi - iznad i mimo svega što o Krleži i sebi znamo sročiti. Vrijeme, kojim se kao satom i filmom (života - dekonstrukcijom sekvencija predstave) kronotopski i epiloški koristi redatelj, nije Krležino nego gledateljevo. Utoliko je ova zagranična predstava demonstrirala da nas, dubrovački rečeno, vrag još nije odnio. Ako trošimo zavičaj kao spomenike na kile, još uvijek smo kao pojedinci u stanju biti živi spomenik. Nakon afričkog i baltičkog Krleže, Ivica Buljan više nije alaj-čauš nego vojvoda. A čega to? Čete u koju je Krleža vjerovao, premda je se ne može skupiti, pa se i smiješno pitati zašto mu nije došla na sprovod.