PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

Da nema stranaca, naše kazalište bi bilo provincijalno: Slovenski režiseri spašavaju hrvatski teatar

Zagrebačka akademija dramske umjetnosti, jedina u nas visokoškolska ustanova za kazališne redatelje, već dugo ne daje ploda

Zagrebačka akademija dramske umjetnosti, jedina u nas visokoškolska ustanova za kazališne redatelje, već dugo ne daje ploda. Naime, u posljednjih gotovo četvrt stoljeća iz nje nije izišao gotovo ni jedan darovit mainstream kazališni redatelj. I izašle su tek dvije sposobne redateljice, Franka Perković i Dora Ruždjak Podolski.

No prva je, primjerice, premda je na spomenutoj akademiji već docentica, svoju prvu režiju na Dubrovačkim ljetnim igrama dočekala tek lani, a ukupno je napravila svega 15-ak uglavnom dječjih predstava, ne dobivši nikad pravu priliku u većim zagrebačkim repertoarnim kazalištima, a bogami, osim jednom, ni u provincijskim HNK-ovima. Druga se pak specijalizirala za opere i mjuzikle, potukavši i na tom polju ne baš jaku mušku konkurenciju.

Jedino Frljić

Obje su startale osnovavši početkom stoljeća KUFER iliti Kazališnu udrugu frustriranih redatelja, u sklopu koje su krenuli i Tomislav Pavković, Mario Kovač, Oliver Frljić, Mladen Vukić, Borna Armanini, Anica Tomić. Od cijele te generacije redatelja danas možemo računati jedino na Frljića, koji međutim, premda već 35-godišnjak, nikad nije režirao u kojem većem zagrebačkom teatru.

Jedino se još u centralnom HNK ugnijezdio Pavković, za kojeg se pokazalo da je potpuni netalent. U toj generaciji, kao mlađi, još se profilirao Miran Kurspahić, koji međutim radi gotovo isključivo na marginalnim pozornicama eksperimentalne stvari i kojega su tek nedavno pustili da diplomira! I tu je još uvijek nedefinirani Ivan Leo Lemo (36).

Opravdan podsmijeh

Generacija ispred njih, koja je počela režirati u ratnim devedesetima, već debelo u petom desetljeću života, gotovo je posve nestala sa scene. Tu je tek Dražen Ferenčina, koga također ne pripuštaju u veća kazališta, nego rutinski radi niskobudžetne predstave po kulturnoj periferiji, i tu je Ozren Prohić, čije kazališne režije u HNK-ovima i u Gavelli izazivaju opravdan podsmijeh, i kojem se, uostalom, još sudi za pronevjeru milijunske svote u ZKM-u za rata. Tu je i Larry Zappia čiji provincijalizam rijetko prelazi uske, riječke okvire.

U stvari jedini školovan a izvan Hrvatske prepoznat naš kazališni redatelj srednje generacije jest Bobo Jelčić, koji međutim ne radi repertoarne predstave. Ostali koji nose išta režijski vrijedno i zaokruženo u našem teatru jesu glumci-redatelji: Rene Medvešek, Saša Anočić, Vili Matula, Filip Šovagović, također uglavnom okrenuti specifičnom autorskom kazalištu. I tu je još Ivica Buljan, koji je međutim komparatist, i koji je, uz Bobu Jelčića, a i Boruta Šeparovića (također komparatist), izgradio makar kakvu međunarodnu karijeru...

Tko onda režira u našim repertoarnim teatrima? Dakako, stranci, starci i Krešimir Dolenčić, kao najmlađi među njima.

U BiH baš nema mnogo dobrih kazališnih redatelja, ali oni koji vrijede stalno su na našem tržištu: već pomalo doajen Haris Pašović i Dino Mustafić (r. 1969.) Iz Makedonije pak povremeno “uvozimo” Aleksandra Popovskog, a iz Srbije Jagoša Markovića.

Ipak, prazninu najvećma popunjavaju slovenski redatelji. Da nije njih, hrvatsko bi repertoarno kazalište, od devedesetih naovamo, najvjerojatnije skliznulo u najgori provincijalizam, glumatanje i kič.

Trajni utjecaj

Za generaciju današnjih zagrebačkih četrdesetogodišnjaka, za one koji su već u petom desetljeću života, kultna predstava 90-ih je Magic&Loss, koju je Eduard Miller režirao po izvatcima iz djela austrijskog pjesnika bugarskog podrijetla Theodora Taggera (1891. - 1958.) alias Ferdinanda Brucknera. Ta tužna, iskrena, postapokaliptična predstava praizvedena 1992. u Zagrebačkom kazalištu mladih, označila je novo doba: unaprijed prozrela njegov lažni optimizam i lažnu slobodu.

Eduard Miller (r. 1950. u Ljubljani) sedamdesetih je radio kao glumac u njemačkim i austrijskim teatrima, potom se prebacio na režiju i danas radi profinjene predstave širom srednje Europe i zapadnog Balkana, od Cetinja do Trsta. Ovo je ljeto, primjerice, režirao Sofoklova “Kralja Edipa” u Dubrovniku, naglasivši osobnost fenomenalnog mladog glumca Mislava Čavajde. Godine 2002. u Gavelli je postavio Büchnerova “Woyzceka” koji se baš nije svidio kritici pa se na neko vrijeme povukao. Međutim, njegova jednostavnost i poetičnost trajno su utjecali na domaću kazališnu publiku.

Dječje predstave

Drugi značajan slovenski redatelj koji je obilježio našu noviju kazališnu povijest jest Vito Taufer (r. 1959. u Ljubljani). Najpoznatiji je, isprva, po radu u riječkom HNK, gdje je još 1988. postavio Gogoljeva “Revizora”, naredne godine Shakespeareova “Kralja Leara”, no mnogo je značajnija njegova režija Krležina “Kraljeva” 1991. Režirao je i u ZKM-u, a današnjoj je široj kulturnoj javnosti najpoznatiji kao redatelj koji je vratio Krležine “Gospodu Glembajeve” na scenu zagrebačkog HNK.

Veoma značajna za domaću kazališnu publiku jest i Mateja Koležnik (rođena u Novom Mestu). I ona je počela, kad je Hrvatska posrijedi, uglavnom u Rijeci, a svoju prvu veliku i značajnu predstavu napravila je 2006. u splitskom HNK gdje je veoma dojmljivo postavila Čehovljeva klasika “Ujaka Vanju”. Svidjelo se i njezino čitanje O’Neillova komada “Elektri pristaje crnina” u zagrebačkom HNK. U zagrebačkoj Gavelli, gdje je dosad postavila dvije manje predstave, nedavno je duhovito i odmjereno režirala Gogoljevu “Ženidbu”.

Gavelinom uzletu posljednjih godina značajno je pridonio i Samo Strelec, koji je ondje 2007. režirao komad suvremenog poljskog pisca Janusza Glowackog “Četvrta sestra”, a radio je i u Rijeci i varaždinskom HNK.

Čak je u u dječjim predstavama nove standarde postavljao slovenski gost, Robert Waltl, koji je u Žar Ptici režirao “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” Ivane Brlić Mažuranić, Puškinovu “Bajku o ribaru i ribici”, Andersenovu “Palčicu”, a u ZKM-u njegovu “Malu sirenu” i “Ružno pače”. Režirao je također u Rijeci, u Osijeku, Velikoj Gorici…

Poput Laibacha

Najtraženiji od slovenskih redatelja u nas, i najrazglašeniji općenito, jest Tomaž Pandur. Autor brojnih spektakala (često financijski dubioznih), snalažljiv u širim evropskim koprodukcijskim poslovima, u našem kazališnom svijetu slovi za marku kakvu u pop muzici predstavlja Laibach.

U nas ga već uzalud godinama mame razna kazališta, osobito Gavella i zagrebački HNK (dosad je surađivao samo sa Šerbedžijinim Kazalištem Ulysses). HNK ga je ove godine napokon pridobio da za njih radi Tolstojev “Rat i mir”, kao mega-predstavu za cijeli ansambl. Što će od toga ispasti, izvijestit ćemo na vrijeme.

BEZ NJEGA SE NE MOŽE

Paolo Magelli, glavni stranac hrvatskog kazališta

Paolo Magelli (r. 1949. u Pratu u Toscani) najpoznatiji je “stranac” u našem teatru. Taj veoma plodni kazališni redatelj, uzeo je hrvatsko državljanstvo s početkom agresije na Hrvatsku, a na njezinim pozornicama režira od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Od godine 1985. živi u Zagrebu, a 1987. režira Euripidove Feničanke, predstavu koja se danas smatra antologijskom. Nakon ove slijede mnoge druge, a treba izdvojiti Veliku magiju, Vjeru, ufanje i ljubav, Višnjik, Tri sestre, Platonova, Elektru, Zločin na kozjem otoku, Mjesec dana na selu, Kraljevo, Ptičice, Ciglu te mnoge druge. Režira u Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Venezueli, Meksiku, Švicarskoj, Kolumbiji, Belgiji, Makedoniji, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Izraelu i Palestini.

Osim materinjeg, talijanskog, i hrvatskog, Magelli govori dobro govori pet, a slabije još desetak jezika. Dobitnik je mnogobrojnih domaćih i inozemnih nagrada.

Vito Taufer

- Rođen 1959. u Ljubljani

- Još 1988. postavio Gogoljeva ‘Revizora’ u HNK Rijeka

- U istom kazalištu režirao s velikim uspjehom Krležino ‘Kraljevo’

- Njegova režija ‘Gospode Glembajevih’ u HNK Zagreb obilježila je prošlu sezonu

Mateja Koležnik

- Rođena u Novom Mestu

- S velikim uspjehom u HNK Split postavila Čehovljeva ‘Ujaka Vanju’

- Nedavno je nadahnuto režirala Gogoljevu ‘Ženidbu’ u Gavelli

Tomaž Pandur

- Rođen 1963. u Mariboru

- Proslavio se spektakularnim predstavama i u europskim okvirima

- ‘Tesla Electric Company’ postavio je s Teatrom Ulysses 2006. godine

- U zagrebačkom HNK upravo režira Tolstojev ‘Rat i mir’

- U kazalištu je postavio i ‘Hazardski rečnik’ M. Pavića

Eduard Miller

- Rođen 1950. u Ljubljani

- Kao glumac 70-ih je radio u austrijskim i njemačkim kazalištima

- 1992. u ZeKaeM-u postavlja kultnu predstavu ‘Magic&Loss’

- S velikim uspjehom ovoga ljeta na Dubrovačkim ljetnim igrama postavlja Sofoklovog ‘Edipa’ s Mislavom Čavajdom u glavnoj ulozi

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:05