Autor trenutka

Édouard Louis: Zašto najbolji europski redatelji postavljaju djela tog neobičnog dječaka?

Tko je Édouard Louis? Pisac, performer, sociolog, politički aktivist na ljevici, ili književni artefakt, dramsko lice iz predstava i filmova.  OceanMore objavio je njegova prva tri kanonska romana, a MAMA ”Dijalog o umjetnosti i politici” s Kenom Loachem
 Joel Saget/Afp/Profimedia
Ravnatelj Drame HNK Zagreb pišem o fenomenu 28-godišnjeg francuskog pisca čiju je "Povijest nasilja" postavio u Ljubljani

Piše Ivica Buljan
Snimke Profimedia

Jutros mi prijatelj šalje poruku da je pročitao cijelog Édouarda Louisa. Zbrajam to na prste u listu svojih sitnih zasluga. Izdavače sam udarao po ramenima, znancima ponavljao da moraju pročitati romane tog neobičnog dječaka, danas starog dvadeset i osam godina. Jutros opet, na Instagramu vidim da je dječak objavio fotografije iz Atene. Tamo godinama ljetuje, a jučer je gostovala predstava "Povijest nasilja", koju je režirao Thomas Ostermeier. Već večeras u berlinskom Schaubühne premijera je jedne druge Ostermeierove predstave - "Tko je ubio moga oca" u kojoj glumi on sam - zvijezda Édouard Louis.
Ako vam se ovo čini zapetljano, priča o Louisovu uspjehu se odmotava u mnogo pravaca.

"Tko je ubio moga oca" režirali su još Stanislas Nordey, direktor Narodnog kazališta u Strasbourgu, veliko ime francuskog teatra koji je svojedobno gostovao kod nas na Eurokazu s Pasolinijevim "Svinjcem", pa na Festivalu svjetskog kazališta s "Mojim tajnim vrtom". Nordey je slavu stekao upornim promoviranjem suvremenih dramatičara, kroz njegove režije u orbitu su katapultirani Falk Richter, Laurent Gaudé, Christophe Pellet, Anja Hilling, Marie NDiaye. Nordey je režiser na čiju smo prijelomnu predstavu "Leti, zmaju moj" hrlili u Avignon jedne daleke 1994. godine. On je tom enigmatičnom, mračnom tekstu punom plinovitih fantazija i hommageu Michelu Foucaultu dao epski format, a Hervéa Guiberta iz romanesknog okruženja vinuo u scenske visine. Taj Nordey, kojeg zovu advokatom suvremene drame, pozvao je Édouarda Louisa da u formi monologa napiše tekst "Tko je ubio moga oca". Nordey režira precizno, suho, sav je posvećen savršenoj artikulaciji, retoričkim obratima. U njegovu tumačenju taj politički pamflet iskaza dobiva nešto uzvišeno, kao da se propovijed na katoličkoj misi u ekstazi spaja s duhovnom meditacijom.

image
"Tko je ubio moga oca" režirali su još Stanislas Nordey, direktor Narodnog kazališta u Strasbourgu, veliko ime francuskog teatra koji je svojedobno gostovao kod nas na Eurokazu s Pasolinijevim "Svinjcem"
Raymond Delalande Raymond/Sipa Press/Profimedia

Nakon Nordeyja, tekst je zgrabio Ivo Van Hove, režiser čije smo predstave "Opening Night" po Cassavetesovu filmu i O'Neillovo "Dugo putovanje u noć" isto vidjeli na Festivalu svjetskog kazališta. On je broadwayskim režijama Arthura Millera, a pogotovo "Lazarusom" tik pred Bowiejevu smrt, zasjeo na tron najtraženijeg svjetskog redatelja. Za razliku od liturgijskog Nordeyjeva čitanja i Ostermeierovih performativnih ekshibicija, Van Hove svoju predstavu smješta na one glatke tračnice između filma i kazališta, gdje publika kao da iz udobnog naslonjača prati napetu Netflixov seriju.

Berlinska izvedba cilja na šoumenski dokumentarizam. Tu Louis glumi sebe, i tako je uspostavljena nulta točka performansa, Ostermeier mu dodaje rekvizitu kao i kralju Larsu Erdingeru, krunu, žezlo, disco-light i muziku. Amsterdamska priča je kod baš svih kritičara dobila famozne četiri zvjezdice. One nepogrešivo upućuju na van Hoveov poznati koktel psihološkog realizma i stanovite ekscentričnosti. Francusko-njemačko-holandskom trijumfu s tri vodeća režisera, treba dodati i četvrtog - Mila Raua, koji je nedavno gostovao na FSK u Zagrebu s predstavom "Obitelj" o kolektivnom samoubojstvu na sjeveru Francuske, počinjenom nedaleko od Louisova mjesta rođenja.

Milo Rau je s Louisom snimio dokumentarni film "The Interrogation" u kojem mu postavlja zadirkujuća pitanja o razlici između glume u kazalištu i glume u svakodnevnom životu. Najspektakularnija misao filma je ona u kojoj Édouard kaže da se uvijek osjećao promatrano, ali otkako se pridružio školskom kazališnom klubu s dvanaest godina, otkrio je da može kontrolirati način na koji ga ljudi percipiraju. Ispovijeda se on tako Milu Rauu i govori o redateljima zvijezdama koji su njegov pamflet "Tko je ubio moga oca" velikodušno postavili na scenu, i bez obzira iz koje od tri zemlje dolazili, htjeli su ga locirati u napuštenoj tvornici. Smijem se u sebi, jer sam ponesen istom redateljskom konvencijom, prije devet godina postavio Koltesov komad "U samoći pamučnih polja" u najvećoj tvorničkoj hali bivše Jugoslavije, u pogonu za proizvodnju aluminija u Kidričevu. Louis se u filmu pita zašto nitko ne postavlja Racinea u napuštenoj tvornici i odgovara da govoriti o buržoaziji znači stvarati umjetnost, a govoriti o siromašnima znači biti dokumentaran.

Njegov pristup književnosti i kazalištu u prvom licu ne treba miješati s narcizmom, jer njegova autofikcija ima političku svrhu. On marginaliziranim ljudima daje mjesto u javnoj domeni, koristeći vlastiti život kao sirovinu. Kaže da ne smatra da je njegov izlazak na pozornicu čin koji treba uzeti zdravo za gotovo. On svoje nastupe tretira kao priliku da kaže stvari koje drugi, manje sretni od njega, ne mogu. "Bio sam na meti pažnje drugih ljudi, ali to je bila negativna pozornost", kaže Louis, govoreći o knjizi nastaloj kao razgovor s filmskim redateljem Kenom Loachem.

"Kad govorimo o siromašnim ljudima, govorimo o isključenosti. No u stvari, predmet progona su ljudi koji pate. Isključiti sebe iz stvarnosti koja vam se ne sviđa povlastica je privilegiranih ljudi. Kad ste meta nasilja, ne možete pobjeći. Bio sam u okruženju u kojem su muške vrijednosti bile najvažnije, a ja sam bio mali, feminizirani homoseksualac. U školi sam tražio mjesto gdje bih mogao biti voljen, gdje bi me ljudi gledali i cijenili. Otišao sam u kazališnu radionicu i prvi put su me ljudi počeli tretirati s uvažavanjem. Konačno nisam bio samo peder, nisam bio samo nešto što treba uništiti, već sam mogao biti nešto. Kao dječak iz radničke klase nisam znao ništa o kazalištu, ali bilo je to mjesto na kojem sam mogao osjećati da sam voljen."

Lista redatelja Louisovih tekstova, u koju se, uz Ostermeiera, van Hovea, Nordeyja, Mila Raua, guram i sam sa svojom predstavom "Povijest nasilja", koju sam režirao u Mini teatru u Ljubljani, nastavlja se s američkim filmskim veteranom Jamesom Ivoryjem. On za Netflix priprema dramsku seriju prema prva dva romana "Raskrstimo s Eddyjem Bellegueleom" i "Povijest nasilja". Devedesettrogodišnji režiser klasika "Europljani", "Bostonci", "Soba s pogledom", "Howards End" i koscenarist Guadagninova filma "Call Me by Yor Name" jednostavno se morao naći na vrhu ove liste. Njegova "Mauricea", po mnogima najutjecajnijeg LGBT filma osamdesetih, Louis navodi kao otkriće u svojim srednjoškolskim godinama.

Tko je Édouard Louis? Pisac, performer, sociolog, politički aktivist na ljevici, ili književni artefakt, dramsko lice iz predstava i filmova. Na hrvatskom imamo dovoljno objavljenog materijala iz kojeg možemo pratiti obje ove pretpostavke. OceanMore objavio je njegova prva tri kanonska romana, a MAMA "Dijalog o umjetnosti i politici" s Kenom Loachem.

Današnji Édouard Louis nekadašnji je stvarni momčuljak Eddy Bellegueule. Današnji elegantni Édouard, koji zvuči kao ime britanskog princa, nekad se zapravo zvao Edo Žderonja, prijevod bi mogao biti čak i Lepi Edi, ali baš s ovim ekavskim lepi. To nije bio nadimak nego pravo ime i prezime momka rođenog u Pikardiji. Ta je regija na sjeverozapadu Francuske, tamo prema oceanu, nekad bila poznata po proizvodnji šećerne repe i industriji poljoprivrednih strojeva. Eddy se rodio krajem listopada 1992. u Hallencourtu, ocu koji je radio u tvornici, i nakon teške ozljede živio na socijalnoj pomoći, te majci koja je pazila na nemoćne i ostarjele osobe.

U brak s mlađim muškarcem donijela je u dotu djecu iz ranije veze, a Eddy je od početka slabunjav, piskutavog glasa, ženstven i nježan svima služio za izrugivanje i maltretiranje. Udarali su ga i vrijeđali otac, majka, stariji brat, suseljani. Dovikivali su mu najpogrdnije riječi i nerijetko tukli. Siromaštvo u kojem žive Žderonjini slično je onome koje opisuju demograf Rudolf Bićanić i pjesnikinja Monika Herceg. Iz naše perspektive nezamislivo za jednu od najbogatijih zemalja na svijetu. Majka Eddyja šalje da od susjeda i rodbine uzajmi tjesteninu za večeru. Dane provode buljeći u televizijske serije, stariji se opijaju. Radnička sredina u romanu nije opisana romantično, kao neiskvaren plebs koji živi od rada i glasa za ljevicu, već kao kompleksan fenomen koji se iz tradicionalnog bazena socijalističkih glasača pretvorio u samo srce rasističkih, nacionalističkih i homofobnih stajališta. To je ona nevidljiva Francuska koje se svi srame, a ona ih dočeka cerekavo na svakim izborima. U selu nema nikog tko je nastavio osnovnu školu. Rijetki koji su se zaputili u gimnaziju, vraćali bi se nakon prvog razreda i zapošljavali u tvornicama, ali se devedesetih industrija ubrzano iselila u Istočnu Europu i Aziju.

Prva Édouardova knjiga je izašla početkom 2014. godine i izazvala je pozornost zbog grubih opisa siromaštva i mentaliteta ljudi koji su osuđeni da u njemu žive bez mogućnosti izlaska. Samo godinu dana ranije Eddy je svoje ime službeno promijenio u Édouard, a prezime Louis preuzeo je iz drame "Sam kraj svijeta" Jean-Luca Lagarcea, prema kojoj će još jedan slavni queer umjetnik Xavier Dolan snimiti istoimeni film. Louis iz drame se vraća u provinciju koju je davno napustio. Bolestan od AIDS-a, dolazi se oprostiti s majkom, bratom, sestrom i na homerski način, kao Odisej, složiti fragmente svog lutalačkog života.

Roman "Raskrstiti s Eddyjem" bio je događaj u francuskoj literaturi, a njegov dvadesettrogodišnji pisac senzacija kojom su se htjeli okoristiti mediji. Na promociju su tajno pozvali majku koja je izazvala skandal, a otac i brat prijete mu šakama zbog iznošenja prljavog kućnog rublja pred oči javnosti. Malo tko će govoriti o hrabrosti, ne da se obitelj pokaže u gadnom svjetlu, već da se o siromaštvu konačno piše kao o rezultatu društvenog sistema koji kastinski štiti povlaštene, a siromahe tjera u dugove i alkohol. Još veći skandal, čiji se repovi vuku do danas, izazvao je drugi roman "Povijest nasilja". Parafraza liječničkog obrasca povijesti bolesti govori o događaju koji se zbio na Badnjak pored Place de la République. Édouard, sad već Parižanin, vraća se s večere koju je proveo s najboljim prijateljima, a oni su Didier Eribon, slavni filozof i sociolog, autor "Povratka u Reims", i Geoffroy de Lagasnerie, filozof. Zaustavlja ga mladić, izgledom arapskog porijekla, i poziva na piće. Kasno je, lokali su zatvoreni, i mladić se sam poziva u Édouardovu garsonijeru. Nakon nećkanja, ovaj konačno pristane. Reda, tako se zove mladi Kabil, poslije seksa, priča domaćinu o svom ocu koji je kao gastarbajter došao iz Alžira u Pariz, gdje je kasnije doveo obitelj. Reda još uvijek nema regulirane dokumente. Poslije tuširanja sprema se otići, a Édouard primjećuje da više nema iPad i telefon. Osumnjiči Redu, a ovaj ga počinje gušiti šalom i brutalno ga siluje. Na nagovor prijatelja Édouard odlazi u bolnicu i slučaj prijavljuje policiji.

Roman je skrupulozna rekonstrukcija događaja, a glavni junak priča ga sestri za rijetkog povratka u rodno selo. Paralelno se vraćamo u njegovo djetinjstvo, u brojna zlostavljanja kojima je bio žrtva, te u iskaz istražiteljima u kojemu Édouard želi odvojiti akt silovanja od policijske predrasude o napadačima arapskim emigrantima. Stvarna afera imala je dosad nebrojene obrate koje je francuska javnost pratila s velikim zanimanjem, a Édouardovo odbijanje da se suoči sa silovateljem tumačeno je kao izvrtanje istine o dobrovoljnom seksualnom odnosu u literarni ogrtač. Poanta romana je u nečemu drugom. Autor se pita tko je Reda, kakva je njegova obiteljska pozadina i kakvo šire zaleđe. Zašto je agresivan? Htio bi ga razumjeti, možda mu čak i oprostiti jer, ako su razlozi za silovanje u božićnoj noći duboko povijesni i onkraj samog počinitelja, ako ga uzroci nadilaze kao pojedinca, sociološki gledano oprost je moguć.

Iduća dva teksta "Tko je ubio moga oca", koji je zadivio redatelje, i "Borbe i preobrazbe jedne žene" iskazi su o ocu i majci. Prvi je kratka polimorfna knjiga posvećena spomenutom Dolanu čiji se film "Ubio sam majku" parafrazira u naslovu, ali i analiza kaotičnog odnosa oca i sina. Nije kao u prva dva romana riječ o osudi, već o pokušaju razumijevanja i traženju pravde za oca. Narativni okvir je posjet sad već prerano ostarjelom invalidu koji živi s drugom ženom, a uzrok njegove fizičke degradacije je socijalna politika. Naslov romana bez upitnika sugerira da knjiga daje odgovor. Godinama, koliko je otac prepušten nehumanoj bitci s administracijom, bez prave mirovine, socijalna se pomoć smanjivala. Svaki novi predsjednik države pridonio je toj dehumanizaciji. Sarkozy, Hollande, Macron… Pod utjecajem sociologa Pierrea Bourdieua i Didiera Eribona, s osloncem u filmu "Ja, Daniel Blake", Louis analizira vlastiti bijeg iz sredine u kojoj se otpor školi smatra herojskim činom dokazivanja maskuliniteta. Dok je otac iz romana postajao živi leš, majka se, na stanovit način po uzoru na sina, preobrazila od submisivne neškolovane žene u odlučnu osobu koja je s četrdeset i pet napustila muža alkoholičara, upoznala novog muškarca, odselila se u Pariz i - možda je čak sretna.

Ono što Louis naglašava u ova dva rukopisa, obrazloženo je u razgovoru s Kenom Loachem. Kaže da te knjige nisu literatura, već politički manifesti. Pisati o ocu i majci čiji su životi upropašteni djelovanjem kapitalističke mašinerije znači pisati protiv književnosti. Umjetnost se stvara u bijesu protiv buržoaske umjetnosti, a ne kao instrument samozadovoljstva vladajućih klasa.

Prije manje od mjesec dana pojavila se nova Louisova knjiga "Changer: methode" ("Promijeniti se: metoda") koja je odmah izbila na vrh najčitanijih naslova. S nestrpljenjem sam je progutao u dahu. Najdulja je dosad, s više od tristo stranica. Édouard ju je spominjao u ranijim intervjuima, ona predstavlja konačnu rekapitulaciju njegova dvadesetosmogodišnjeg života. Kao što je Seneka napisao u "Kratkoći ljudskog života" neki svoj život ispune a da nisu stigli do tridesete, neki ga završe a nemaju bogzna što važno za prisjetiti se.

Sjećam se kako je svojedobno, sredinom osamdesetih, u Zagrebu bilo nemoguće doći do romana "Dnevnik lopova" Jeana Geneta. Objavljen u Crnkovićevoj biblioteci Hit, brzo je rasprodan, a iz knjižnica su pokradeni primjerci. Djelomične su usporedbe s ovim revolucionarnim romanom moguće. Genet, za razliku od Louisa, nije odrastao u nefunkcionalnoj obitelji, već u sirotištu. Kao Louis, obrazovao se sam. Od djeteta s ulice postao je najveći stilist francuskog jezika. Djela obojice su autobiografske fikcije. "Dnevnik lopova" ispovijest je o mladenačkom razdoblju života sastavljenog od krađa, muške prostitucije, života po zatvorima, putovanja po zemljama Europe u bijegu pred policijom, zaljubljivanja u druge muške prostitutke, lopove, policajce.

"Promijeniti se: metoda" radikalan je rezime dosadašnjih knjiga i ulazak u nešto sasvim novo, tu otkrivamo kako se Louis prostituirao da bi plaćao račune zubaru, družio se s bogatim mecenama, bio pratitelj gradonačelniku najbogatijeg švicarskog grada. Sve to ispovijeda ocu i nekad najboljoj prijateljici koju je napustio, zapravo je izdao zbog novog života kakvog si je namijenio. Detaljno im opisuje osjećaje pri odlasku iz rasturenog doma u Amiens, glavni grad Pikardije, gdje se upisuje u gimnaziju i živi u đačkom domu. Tamo upoznaje spomenutu Elenu preko koje će prvi put ući u građansku kuću, naučiti kako se služi priborom za jelo, vidjeti da postoji raskoš radnog kabineta, klavir, soba za goste.

Eleni je u pseudoepistolarnoj formi posvećen najveći dio knjige. Druga osoba koju je upoznao pred kraj gimnazije, filozof Didier Eribon, uputio ga je u svijet književnosti i filozofije, nagovorio da se pripremi za upis na prestižnu École Normale Supérieure, što je konačno i uspio. Naslov "Promijeniti se: metoda" priliči knjizi o samopomoći, priručniku o osobnom razvoju, programu za mršavljenje, savjetima zen majstora. A Édouard Louis nam se samo obraća s razoružavajućom iskrenošću: "S nešto više od dvadeset godina promijenio sam ime na sudu, promijenio lice. Ponovno sam izmislio svoj način kretanja, hodanja, govora, učinio sam sve da izgubim naglasak svog djetinjstva. Tu bih priču - Odiseju - htio pokušati ispričati." Ona je prepuna okrutnih i nježnih ispovijesti. Na trenutke se čini da čitamo priznanja Rastignaca našega doba, pa onda da smo u rafiniranim romanima Simone de Beauvoir, ili u oblačnim ispovijestima Ernauxove i Eribona koji su prošli iste trnove putove do zvijezda.

Tijekom dugogodišnjeg učenja obilježenog akademskom ambicijom i entuzijazmom za kazalište, intelektualnom i seksualnom emancipacijom, Édouard Louis naslikao je portret čovjeka spremnog na kompromis i trikove da se oslobodi vlastite prošlosti. Snaga ove knjige je u očajničkoj vitalnosti koja svakoj njezinoj stranici daje neizbrisiv otisak istine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:16