RAZGOVOR S MATANIĆEM

'Fine mrtve djevojke napad su na sve koji mrze...pa i na lezbijke'

 Goran Mehkek/CROPIX

DK Gavella 11. siječnja izvest će premijeru predstave “Fine mrtve djevojke” , desetak godina nakon istoimena filma koji govori o tragičnoj lezbijskoj ljubavi smještenoj u kontekstu neprijateljske, socijalne margine velegrada. Daliboru Mataniću, filmskome redatelju mlađe generacije, ovo je druga kazališna režija nakon što je u Rijeci postavio Karakaševo “Sjajno mjesto za nesreću”.

Uspješan ste filmski redatelj. Što će vam sad kazalište?

- Obično se govori da je kazalište mrtav medij, a film živ. Moja je šok spoznaja - koja se dogodila kada sam radio predstavu u Rijeci pretprošle godine - da to uopće nije istina. Što bi glumac Franjo Dijak rekao: film je kao pas, a kazalište kao mačka. Kaže se da su glumci u filmu najjače oružje. U kazalištu su glumci doslovno jedino oružje. A to je veliki izazov za filmskog redatelja. Mehanizmi režije su drukčiji. U početku. Ali kad se prođe prva polovica posla, sve dođe na isto: građenje emocija, ubacivanje priča likova... Što se tiče navodnih razlika između filmske i kazališne glume, u kazalištu samo moraš paziti na glasnoću glumca. Na drugim razlikama ja ne inzistiram... Po meni, sve dobre predstave počivaju na vrsti glume koja ne poznaje razliku između kazališne i filmske.

Osim ako ne radite klasika na konzervativniji način.

- Da radim klasika, sigurno bih radio moderno čitanje.

Ali zašto vlastiti film postavljate u kazalište?

- Ta ideja, koje se nisam ja sjetio, ispočetka mi je, istina, bila šok. Ali bez obzira na postojeći film, autor scenarija Mate Matišić i ja počeli smo posao od nule, mijenjao se scenarij, karaktere smo prilgođavali vremenu deset godina poslije... tako da bi se na temelju ovog novog promijenjenog teksta mogao komotno snimiti remake filma.

Fassbinder u ludoj fazi

Postoji li u povijesti kinematografije ovakav slučaj? Da redatelj svoj film pretvara u predstavu?

- Ne znam, možda je tako što napravio Fassbinder u svojim ludim danima. To bi mi na njega sličilo

Tema lezbijskog odnosa više nije toliko filmski subverzivna kao što je to bila prije 10 godina...

- Nismo išli u copy paste. Tekst je mijenjan više od 50 posto, i to kroz karaktere. Predstava više ne govori o dvije nevine lezbijke i okolini koja ih napada, već ona napada apsolutno sve karaktere. Nitko više nije svet. Niti njih dvije. Nema te vrste naivnog idealizma koji je prije 10 godina bio u funkciji upozorenja na problem. Predstava bi čak mogla isprovocirati one koji su za gay populaciju. Priča o gay parovima se širi i tu dolazimo do ekstrema, onakvih kakve vidimo u u Americi, gdje ti crnac, zbog svega što se događalo u povijesti, ako ga krivo pogledaš, kaže “to je zbog moje boje kože”.

U filmu postoje ilegalni abortusi, ilegalni podstanari i PTSP-ovci. A tu smo već kod Kaptola, poreza na nekretnine i Registra branitelja. Vrlo aktualno...

- Uspjeli smo napraviti valcer smrti od tih stanara, nitko u predstavi nije sporedan lik. Predstava u suštini govori o mržnji kao osnovnom principu funkcioniranja u današnjici. Jer i u onima koji napadaju i u onima koji se brane leži isti poriv: tihe mržnje prema nekome tko je drukčiji. Konačno je pitanje: kako se snalazimo u borbi protiv tuđe mržnje? Borimo li se protiv nje nedopuštenim sredstvima? Jer kad dođe do frke, ni glavne junakinje nisu imune od tog principa.

Umalo Cannes

Djevojka iz lezbijskog para uda se na koncu za muškarca. Zašto je završetak tako konzervativan, propovijedajući?

- Zašto kraj nije idiličan... tu sam opasku čuo i od pripadnika istospolne zajednice; film je, naime, bio prikazan na nekih 100 do 200 gay festivala. Odgovor je: ne živimo u zemlji gdje je gay vjenčanje, takav happy end, moguć. Iz analize upravo tog odgovora krenuli smo u izmjenu scenarija. Mislim da i film i predstava imaju vrlo gorak završetak - odustajanje od ljubavi, ideala...

Muškarac za kojeg se lezbijka udaje zove se isto kao vi. Što ste htjeli reći?

- Ja mislim da sam lik koji se zove kao ja prikazao kao notornog debila, kao oličenje pristojnog života kakav ja mrzim. Mislim da sam u tome bio dosta autoironičan

“Fine mrtve djevojke” sporedno govore i o časnama koje idu na ilegalne abortuse. Napadate Crkvu još od filma “Blagajnica hoće ići na more” kada se zbog jedne nestašne ljubavničke avanture razbije gospin kip. Što će sad Crkva reći?

- Nije mi bila namjera da u ovome trenutku izađem s predstavom koja napada Crkvu jer ja to radim više od 10 godina. Crkva sve više postaje ono što je uništilo samu vjeru - politička stranka. Hoće li Crkva biti nezadovoljna predstavom? Šta bi oni bili nezadovoljni.... neka samo paze da im što manje svećenika miluje dječicu.

Predstavu predvode Ivana Roščić i Nataša Janjić-Lokas i u podjeli ne igra nitko tko je igrao u filmu. Imate li bojazan da se neće ispuniti očekivanja onih koji su gledali film u kojem su sjajne interpretacije?

- Ne. Daniel Živka Anočića je, recimo, nešto posve drugo od iste interpretacije Kreše Mikića. Inge Appelt je kao Olga bila jedna genijalna baba koja mrzi drukčije. Biserka Ipša je Olga koja mrzi zato što ona nema ljubavi.

Filmski kuloari pričaju da su “Fine mrtve djevojke” umalo ušle u cannesku konkurenciju. Da su ga odbili samo iz principa, jer prethodno nije prošao u Berlinu. Je li to točno?

- To sam i ja čuo... Očito je bila greška u koracima što se film nije čuvao za Cannes.

Film “Iza brda” Cristiana Munguia također se bavi, iako ne tako eksplicitno, temom lezbijskog odnosa. U filmu dobitnika Zlatne palme jedan ženki lik nosi trenirku sličnu onoj koju je nosila Nina Violić. Je li to neka mala posveta?

- Super ako je on napravio hommage, “Iza brda” je jako lijep film. Upoznao sam Munguia, ali ne znam je li gledao “Fine mrtve djevojke”.

Kao filmaš debelo ste zagazili u noir fazu, prepostavljam da je i idući projekt...

- Ne, nećete vjerovati, idemo obrnutim smjerom. Radit ću romantičnu komediju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:21