NOVI POTHVAT HNK IVAN PL. ZAJC

I ZAJC I ŠUBIĆ ZRINJSKI POKAZALI SU SE OTPORNIMA NA SUVREMENO ČITANJE Čudnovato kretanje nekih čudno odjevenih laboratorijskih ljudi

 YouTube / HNK Zajc
 

"Nikola Šubić Zrinjski" u raljama suvremena scenskog tumačenja! Tako je po prilici zvonio na uzbunu kuloarski šapat o novom pothvatu riječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta Ivan pl. Zajc koje je posegnulo za preispitivanjem kultne nacionalne opere iz pera autora čije ime ovo kazalište nosi. Zvučalo je i zbunjujuće i hrabro i zanimljivo, ujedno i svetogrdno i nepotrebno, a sasvim sigurno izazovno u razdoblju koje uskoro očekuje Rijeku kao europski grad kulture.

Zadaće koja je u realizaciji mogla nositi i rušenje nacionalnoga opernoga ali i sveopćega mita prihvatila se ugledna redateljica i pedagoginja Dora Ruždjak Podolski, u mnogim svojim dosadašnjim ostvarenjima otporna na taloge tradicije.

No što je zapravo mogla učiniti s djelom autentično povijesnih činjenica i likova koje se svojom neprijepornom žilavošću već stoljeće i dva desetljeća uporno održava u granicama temeljnih zadanosti, ne remeteći pri tom uzbudljivo romantizirani zanos kakav oduvijek izaziva hrvatski operni Leonida? Mogla ga je samo nadograditi, što je i učinila zamišljenim konotacijama budućnosti, pa čak i one najudaljenije, futurističke, teleportirajući sigetsku družbu u život nakon života, u kataklizmičku priču u kojoj na planetu ostaju tek Hrvati i Turci u borbi za komadić zemlje koji će im (možda) omogućiti preživljavanje. Svoju je zamisao objasnila kao borbu za komad zdrave zemlje nakon svih političkih i ekoloških katastrofa, ali i borbu za “komad zdravog razuma”.

No ideja, premda vrijedna pozornosti, u scenskom se uprizorenju ipak pokazala nespretnom, štoviše i nerazumljivom mnogima koji o njoj nisu ništa unaprijed znali. Jer odnos libreto - glazba u klasičnom je “Zrinjskom” odveć čvrsto zacementiran te bez radikalnih pomaka ili izmjena, tek s dodanom idejom mogućega, jednostavno ne funkcionira. Glazba i tekst ostali su naime isti, a s njima i scenski “promet” pa se intervencija “čuvanja” ili obnavljanja zemlje nije mogla dojmiti drukčije osim kao čudnovato kretanje nekih čudno odjevenih laboratorijskih ljudi koji nešto čudno rade okruženi kao u muzeju tradicionalno izgledajućim glavnim likovima.

Ukratko, nije bilo razumljivo i odvlačilo je pozornost od glazbe, za razliku od iznenađujućih pomaka u međuodnosima obitelji Zrinjski, oca Nikole, supruge mu Eve i kćeri Jelene, s kojima je redateljica ostvarila iznimno detaljiziran, prisan odnos izvan operne konvencije. Pritom je postigla i posve novi profil do sad poprilično dosadnog lika kćeri koja je sada dobila upravo onaj karakter ratnim užasima preplašene žene koji tako zorno izvire iz libreta i partiture.

Jelena u vokalno savršenoj a glumački nadasve potresnoj interpretaciji Anamarije Knego postaje u ovoj predstavi konačno ravnopravna dramska osobnost i upravo je njoj posvećen najtragičniji prizor, smrt u tamnici, lišen dosadašnjih baletnih ukrasa, kao što je i finale opere izgubio uobičajenu apoteozu odlaska sigetskih junaka u vječnost mita jer oni, kako je i zapisano, u kataklizmi pogibaju, u ovom uprizorenju slikovito i uvjerljivo. Nema u tom finalu bjesomučnog mahanja barjakom, ali ima mnogo intimističke snage i vjere koja unatoč sigetskome porazu rađa novi život i budućnost.

U cijelom tom velikom, iako ne u potpunosti uspješnom scenskom čitanju “Zrinjskog” poput ekološkog hommagea doima se scenografija zlokobno sasušenog korijenja u ideji Stefana Katunara obasjana impresivnim svjetlosnim efektima Elvisa Butkovića, dok je kostimografiju ostvarila Manuela Paladin Šabanović.

Najveću vrijednost predstavi dali su pjevači-interpreti i dirigent Ville Matvejeff, Finac, po dostupnim podacima prvi ne-Hrvat koji se pozabavio Zajčevom operom. Osim prespore uvertire, složio se s orkestrom, zborom i solistima u optimalnom dosegu točnog a mjestimice i nadahnutog muziciranja. Djelo je izvedeno bez baletnih scena s čime se, usprkos nedavno objavljenoj cjelovitoj partituri i nosaču zvuka, možemo složiti za volju koherentnijeg protoka radnje.

Uz već spomenutu A. Knego pojavio se novi u svim segmentima apsolutno idealan Zrinjski Roberta Kolara. Uz prekrasan i siguran belkantistički glas bio je utjelovljenje očovječenoga mitskog junaka. Snažnu i vokalno raskošnu Evu tumačila je Kristina Kolar, vrlo dobar bio je mladi tenor u glasovnom napretku Giorgio Christian Surian kao tumač iznimno teške dionice Sokolovića, korektan Juranić Aljaž Farasin, a bas Luka Ortar, izgledom mlađahni Sulejman, poput kakvog opernog Attile, umro je neuobičajeno zanimljivo, u hodu, ali će još morati poraditi na dubokom registru glasa kako bi doista odgovorio zadaći. U ostalim ulogama nastupili su Dario Bercich kao liječnik Levi te Krešimir Škunca, Darko Matijašević i Saša Matovina.

I na kraju, svijet se nije srušio jer se interveniralo u hrvatsku opernu svetinju. No, i Zajc i sigetski junak pokazali su se vrlo žilavima u susretu s novim tumačenjem.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:33