INK

INAČICA 'TOSCE' DAMIRA ZLATARA FREYA Neobična, a uspjela, gotovo senzacionalna predstava u Puli

 Tanja Draškić Savić

Neobična, a uspjela, gotovo bih rekao, senzacionalna predstava u pulskom INK. Damir Zlatar Frey režirao je svoju inačicu “Tosce” kao pompoznu melodramu, a koja ipak dira u srce jednostavnim, modernim rekao bih, rješenjima. Premda neprestano pleše na rubu kiča i potpune naive, taj se kič i ta naiva uvijek u posljednjem momentu potisnu jednom stvarnom dramom i stvarnim osjećajima.

Njegova prerada danas uglavnom zaboravljene drame francuskoga hit-pisca iz 19. stoljeća Victoriena Sardoua, u prijevodu Vjenceslava Kapurala, po libretu istoimene, danas mnogo slavnije Puccinijeve opere, s dramaturgom Rokom Andersom, jest radnju svela, što se kaže, na osnovne postavke.

Dramaturški gledano, pred nama jest jedna, rekao bih, naivna slikovnica, s jednom heroinom, protagonistom i antagonistom, tucet statista pomagača i protivnika, pri čemu jest heroina isključivo žrtva okolnosti, protagonist isključivo žrtva pasivnosti, a jedini stvari pokreće, ka zlu, antagonist, lukav i okrutan.

Te njihove glavne osobine, srčanost za heroinu, slabost za njezina izabranika i zlo za antagonista, Frey jest režijom toliko naglasio da ti likovi i ne mogu funkcionirati do kao arhetipski primjerci, što je glumački zahtjevno, jer se svodi na biti a ne raditi. Znači, dramaturgija je operna, a realizacija mnogo složenija, dramska.

Silna energija i snažna pojava Made Peršić daje, zapravo, ovoj predstavi razlog i svrhu. Napokon imamo heroinu koja je u isto vrijeme i klasična i moderna. Peršić se, što se kaže, baca na glavu na njemački način, jednu, rekao bih, neodoljivu ekspresiju daje. Ali ne bez zrna soli, ipak na domaći, slavenski način, gdje se s vremenom javlja krhkost koje nema na površini, a koja skokovito raste, sve do dakle tragičnoga kraja, koji se ne može izbjeći. Što je više intriga Scarpijina gura u propast, to se ona tome kraju snažnije, pa i pametnije, ne jedino srčanije, opire, pri čemu nema ni olakšanja ni uzmaka. Ta Tosca jest strasna, ali nije jednoznačna. Ona jest ne samo odana, negoli ipak i sebična, lukava, u krajnjoj liniji željna života, a ne smrti.

Frey jest za nju sačinio sofisticiran mizanscen, koristan i težak istodobno, gdje glumica osvaja cijeli prostor velike (veće od gledališta), raskošnim projekcijama opremljene scene, već svojim kretnjama i svojom pojavom. Nositi elegantno, kao da je svaki dan u njemu, empire kostim, s plaštom od deset kilograma, koji se daleko za njom šlepa, a da taj plašt uvijek bude živ, pa i da leprša, jest već, za današnje vrijeme, samo za sebe senzacija.

Znači, Mada Peršić, u dvije raskošne a opet jednostavne haljine, klasičan i lijep rad Ivane Bakal, daje Toscu koja jest i divlja i civilizirana, rafinirana i impulzivna istodobno. Imamo dakle glumicu izvanredne pojave i neobuzdane energije, čiji se značaj prirodno opire našemu uvriježenom, sjedi-pričaj teatru. Njezino prekoračivanje granice komfornog, ekspresivnost, pritom nisu avangardni, alternativni, nego je pred nama zbilja klasična pojava, kao iz dakle teatra devetnaestoga stoljeća, koji se u predstavi, na stanovit način, isto rekreira.

Luka Mihovilović kao Barun Scarpija odličan je antagonist. Premda nema habitus za likove zlikovaca i zavodnika istodobno, odigrao je ulogu rekao bih suvereno. Njegova “kemija” s Toscom, koju će i ljubiti i ubiti, vidljiva je i dojmljiva. Ocrtava i svoju poziciju ipak slabog moćnika i njezinu ipak slabe žene. Što radnja odmiče, to je bolji i prezentniji na sceni. I njemu ne odmaže izvrstan kostim Ivane Bakal, skup i perverzan.

Mladen Vujčić, kao Toscin muškarac Mario Cavaradosi, a koja će zbog njega i ubiti i biti ubijena, uspio je kao pojava, a manje kao lik. Asteničan, neuredan, lako bi mogao biti slikar, no nedostaje mu hrabrosti da se upusti u su-igru s Toscom. Ne osjećamo strast, ne vidimo zašto jest ona s njim. Ostaje do kraja uredan u svojoj ulozi. Mjesta za napredak mnogo.

Izvrstan je Mark Šokčić kao Cesare Angelotti, mlad glumac, prezentan, koji svojom prvom pojavom upravo, rekao bih, fiksira radnju u prošlost, u to neko pretpostavljeno vrijeme romantizma. Jakov Jozić kao Spoletta, vojničina, jest uvjerljiv jer je na stanovit način svojim povišenim glasom perverzan. Mnogo sitnog veza a velikih rezultata daje Mijo Pavelko u više uloga, osobito kao rimski kardinal.

Kostimi, stilizirani a opet u vremenu radnje daju predstavi dakle i raskoš i žal, a luksuz, rekao bih, projekcije Ivana Marušića Klifa, koji jednako lijepo “crta” unutrašnjost crkve i zvjezdano nebo, te svjetlo Darija Družete.

Frey jest autor scene koju čini tek koji zastor i nekoliko velikih praktikabla a većinu čarolije dakle daje igra svjetala, podloga i kostima, tako da cjelina jest eskapistički maštovita.

Glumci se svojim dionicama natječu na neki način s muzičkom podlogom, glazbom Puccinijevom, koja se uvijek javi onda kad je potrebno, kao i deset statista, vojnici, popovi, stražari, koji su ne samo dinamičan dodatak zbivanju, nego nose zbivanje i pojačavaju dramu. Mizanscen je dakle, inače, u ovoj predstavi superioran domaćem prosjeku a cjelina i nježna i drska istodobno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 05:47