INZISTIRANJE NA ISTINI U SVIJETU LAŽI Predstava u režiji Igora Vuka Torbice potiče gledatelje da u sebi pronađu 'svog mizantropa'

Igor Vuk Torbica, jedan od najnagrađivanijih i najboljih redatelja mlađe generacije (“Hinkemann”) postavio je na velikoj sceni riječkog kazališta Molierovog “Mizantropa”, djelo praizvedeno još 1666. u kojem slavni komediograf potretira čovjekomrsca, svevremeni lik koji nas podsjeća da se u ljudskoj prirodi ništa nije promijenilo od Louisa XIV.

Uz redatelja Torbicu autorsku ekipu predstave čine dramaturginja Nataša Antulov, skladatelj Josip Maršić, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, koreografkinja Ivana Kalc i oblikovatelj svjetla Boris Blidar. Igraju Jerko Marčić kao Alceste, Leon Lučev kao Philinte, Jasmin Mekić u alternaciji s Nikolom Nedićem kao Oronte, Katarina Bistrović Darvaš kao Célimène, Marija Tadić kao Éliante, Olivera Baljak kao Arsinoé, Dražen Mikulić kao Acaste te Davor Jureško kao Clitandre.

Ansambl Hrvatske drame pojačan gošćom Katarinom Bistrović Darvaš bez sumnje je zadovoljio riječku publiku koja je dugim pljeskom nagradila protagoniste koji su u pravoj glumačkoj predstavi bez naročitih scenskih efekata oživjeli pitanje kako (pre)živjeti inzistrirajući na istini u svijetu laži.

Zahtjevna uloga

Torbica se režijom nije slijepo držao originala, pa čak u tekst integrira pjesmu Boba Dylana i danas popularne tužbe zbog duševnih boli, a s vremenom predstava iz komedije prerasta u tragediju u kojoj frenetičnu završnicu svi dočekuju kao gubitnici. Alceste kao društveni idiot dosljedno ne pristaje na spasonosni kompromis, a Torbica inzistirajući na nemogućnosti pozicije mizantropa u društvenom okruženju prožetim licemjerjem vodi glavnog junaka u samoizolaciju.

U glavnoj ulozi Alcestea nastupio je Jerko Marčić koji je gotovo sve vrijeme na sceni i bori se sa svojim neobičnim demonom, potrebom da govori istinu i kada se ta vrlina očito pretvara u manu. Upravo u dijelu predstave kada komedija prerasta u tragediju jer istinoljubivi Alceste raskida sve licemjerne društvene veze oko sebe, Marčićeva je igra najdojmljivija. Paradoksalno, Marčić je najsmješniji kao tragičar na rubu mahnitosti u turobnom finalu kada zbog neobuzdane pravdoljubivosti i urođene strasti da govori istinu, ostaje sam i izopćen iz društva. Krajnje ravnodušan, netolerantan prema licemjernom okruženju Alceste je beznadno zaljubljen u Célimène koju nadahnuto igra Katarina Bistrović Darvaš. U njenoj interpretaciji Célimène osjeća se tuga zbog nemogućnosti uzvraćanja ljubavi tvrdoglavom mizantropu u čemu se može iščitati i raskorak između društva koje ponekad uzalud pruža ruku prema neprilagođenom pojedincu.

Pitanje granice

Torbičin Mizantrop navodi publiku da dva puta razmisli je li olako poklonila simpatije čovjeku samo zato što govori istinu i beskompromisno na njoj inzistira u svijetu laži koji poznajemo.

Propitivanje odnosa istine i laži potiče gledatelje da u sebi pronađu “svog mizantropa” pri čemu je samo pitanje granice na kojoj svaki pojedinac pristaje na neki kompromis jer istinu je ponekad ipak bolje prešutjeti ako nismo sigurni da se možemo i želimo nositi sa svim njenim društvenim posljedicama.