PO ČEMU ĆEMO PAMTITI PROTEKLI GODINU

KAZALIŠTE 2014. Između imenovanja, smjena i skandala nikome nisu bile važne predstave

 HNK Rijeka

Hrvatsko glumište, makar ono institucionalno, proguralo je proteklu godinu dosta lako. Kriza jede društvenu supstancu, no naša su institucionalna kazališta, osobito zagrebačka, i dalje pri ozbiljnom novcu i nitko ih ne pritišće da se reorganiziraju. Bio sam u rujnu napisao u Jutarnjem listu tekst kako u nas kazališta više i ne žele voditi nego žene, što je očit znak da će tu novca ipak biti sve manje.

Tako je u svakoj djelatnosti koja kopni, u nju se ulijevaju žene a odlijevaju muškarci. Takva je naša patrijarhalna shema. Za tu tvrdnju već se vidim pred sudom. Digao se na noge Sindikat djelatnika u kulturi čija pravna služba priprema protiv mene tužbu “zbog diskriminacije po rodnoj pripadnosti”. Usput tvrde da je taj subjekt s mojim prezimenom “imao cilj da jednu cijelu kulturnu djelatnost oblati i prikaže neradničkom, zanemarivom, neracionalnom, nesposobnom, pa i kriminalnom”.

Pitanje fotelja

Izvrstan primjer za studij našega mentaliteta. U takvom okružju, gdje odozdo hajkaju nosorozi sindikalci a odozgo prstom prijete političari, dakako da je uvijek glavna tema tko će koga odnosno tko će zasjesti u koju fotelju.

Jedino u što se ne smije sumnjati jest taj golem radni moral u našim teatrima, gdje na svakog zaposlenog glumca dolaze trojica ostalih, pa to i nisu kazališta nego glomazna socijalistička poduzeća u kojima radni ljudi mirno provode cijeli svoj radni vijek, opslužujući šačicu ne uvijek zainteresiranih umjetnika.

Najviše se negativne energije protekle godine potrošilo na izbor intendantice Hrvatskog narodnog kazališta. Dubravka Vrgoč jedva je preuzela dužnost od Ane Lederer, jer se našla sva sila proceduralnih zavrzlama da se ta smjena ne provede. Od nje je pak jedva preuzela dotadašnju dužnost ravnateljice Zagrebačkog kazališta mladih Snježana Abramović Milković, budući da su i nju snašle administrativno-političke igre. Njihov ugled i dotadašnji rezultati dakako pritom uopće nisu važni. Važno je jedino da su izabrane one, a nisu izabrane druge, pa ih prema tome treba odmah napasti i po mogućnosti smijeniti…

Nasljednici

Riječki HNK pak je dobio intendanta koji dosad u životu nikad nije bio zaposlen a sad će voditi poduzeće s gotovo tri stotine zaposlenika. Oliver Frljić izabran je po partijskoj (SDP-ovoj) direktivi i nema veze što za taj posao ne zadovoljava niti najosnovnije neformalne uvjete. Otkako je ušao u teatar, iz njega su počele nestajati predstave, a dosad je održao svega jednu dramsku premijeru, dakako po svom improviziranom tekstu i u svojoj režiji, s publikom na pozornici.

Splitski HNK izgubio je intendanta Tončija Bilića: prozvan poradi rastrošnosti, odstupio je a ostao ravnateljem Splitskog ljeta, pa je nedavno i s te dužnosti odstupio.

Na njegovo je mjesto imenovana Senka Bulić, koja je prethodno odustala od kandidature za ravnateljicu ZKM-a. U Gavelli je izabran za ravnatelja glumac Boris Svrtan umjesto bivšeg glumca i propalog poduzetnika Darka Stazića, koji međutim i dalje upravlja iz sjene, sve dok se njegov nasljednik “ne snađe”.

Peta akademija

U osječkom HNK jednako “manevriraju” između politike i samoupravljanja. Tamo zapravo nema intendanta cijele ove godine nego imamo vršitelja dužnosti intendanta, glumca Miroslava Čabraju, koji je početkom protekle godine preuzeo privremeno dužnost od Božidara Šnajdera. Grad i županija, suosnivači, ne mogu se dogovoriti koga bi htjeli da vodi ovu kuću s više od dvije stotine zaposlenih. Najbolje bi, dakle, bilo da izaberu intendanticu…

U svemu tome najmanje su važne predstave i koliko se novca na njih potroši. Tako je i na našim ljetnim festivalima bilo. I dalje se u Dubrovniku i Splitu održava tradicija da se milijuni potroše za dvije-tri premijere s dvije-tri izvedbe. Hoće li one uspjeti ili neće, u takvim je okolnostima ionako najmanje važno.

Godina će biti zabilježena i po još jednoj, petoj već, glumačkoj akademiji u nas. Dubrovačko Međunarodno sveučilište Libertas pokrenulo je trogodišnji studij glume. Tako evo sad glumci se u nas školuju u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Dubrovniku.

Dok je jedna Danska, jednako velika i deset puta bogatija, uvela moratorij na upis novih studenata glume, u nas ih se proizvodi kao da smo bogatiji od sjevernjaka evropskih bilo kojih, a ima nas najmanje 15 milijuna, od kojih većina rado ide u teatar…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 12:17