GASTARBAJTER OLIVER FRLJIĆ

KONTROVERZNI REDATELJ RADI U NJEMAČKOJ 'Žestoka provokacija me više ne zanima. Ne bih, htio, kao neki kolege, još 20 godina drviti po istom'

 Marko Todorov / CROPIX
Nakon niza predstava koje su u Hrvatskoj i široj regiji izazivale burne prosvjede, kontroverzni redatelj sad radi u Njemačkoj gdje mu istodobno igra više predstava, a premijere privlače velik interes kulturne javnosti. Zauzet je za iduće tri godine, a ponude pljušte sa svih strana

Kordoni policije pred splitskim Hrvatskim narodnim kazalištem i varšavskim teatrom u kojem se prikazuje predstava “Kletva”, pobjesnjela gomila, uvrede i prijetnje smrću gledateljima, glumcima, redatelju. Kad ista predstava gostuje u Berlinu, također je gužva, sve puno novinara, ali nigdje policije.

Dvodnevno berlinsko gostovanje varšavskog kazališta Powszechny s predstavom “Kletva” (Klatwa) u režiji Olivera Frljića označava novu fazu u karijeri kontroverznog redatelja. “Nakon rada u toliko nesređenih zemalja, čovjek poželi živjeti u nekom uređenijem, normalnijem društvu, gdje ga neće svaki put kad dolazi na svoju predstavu dočekati sto, dvjesto demonstranata”, kaže Oliver Frljić. “Kletva” je prošli mjesec gostovala u berlinskom kazalištu Maxim Gorki na Unter den Linden, glavnoj berlinskoj ulici. Uzbuđenje kao prije važne premijere, kamere snimaju. “On je zbilja ovdje uspio”, kaže Saša Božić, redatelj koji upravo u Berlinu priprema predstavu u alternativnijem Hebbel am Ufer.

Kad “Kletva” igra doma, u Varšavi, publiku vode na stražnji ulaz, skrivaju ih od bijesnih prosvjednika. “Dosta mi je tog Olivera Frljića, te europske redateljske zvijezde naprave predstavu i odu, baš ih briga za posljedice. Hoće li on hraniti moje troje djece ako dobijem otkaz?” pita sa scene glumica Barbara Wysocka, gladeći zabrinuto svoj veliki trbuh.

Berlinska publika poljske je glumce ispratila ovacijama: dio za odličnu izvedbu, dio za hrabrost. Redateljevu fotografiju glumac Michal Czachor nabija na onu stvar. Doslovno.

Drugi egzil

Najveća je zvijezda ovdje sam redatelj, ali njega nema, u Berlin je stigao tek sutradan. “Bili smo u gužvi s pripremom predstave u Mannheimu, glumci su bili bolesni”, objašnjava Oliver Frljić. U Gorkome je upravo birao glumce za novu predstavu, a istoga dana uvečer, nakon druge izvedbe “Kletve”, govorio na tribini. To je politički angažiran teatar, u ponedjeljak, 26. lipnja, na tribini je govorila kancelarka Angela Merkel.

Njemačka karijera mu cvate. Ugledni časopis Theater Heute donosi veliki prikaz predstave “Mauser” po Heineru Mülleru u münchenskom Residenztheatru. Premijera je bila u travnju. A 22. lipnja bila je premijera je predstave “Second Exile” u Mannheimu. U Dresdenu još igra “Rekvijem za Europu”, a i “Vaše nasilje i naše nasilje” je i njemačka koprodukcija. Nova predstava, “Second Exile”, autobiografska je. “To je prva predstava koju sam radio sa svojom partnericom Lindom Begonjom, govorim o svemu onome što nam se događalo u posljednje tri godine”, kaže. O onome što su prolazili otkako je postao crvena krpa za zapjenjene desničare.

Osjeća se izbačenim iz Hrvatske. “Prvi egzil bio je u travnju 1992., kad sam napustio Travnik i krenuo prema Austriji. Zaustavio sam se u Splitu jer nisam imao dokumente s kojima bih prešao granicu. Drugi mi se događa sada: ne mogu kontinuirano raditi u Hrvatskoj, a ni u većini zemalja u takozvanoj regiji”, kaže redatelj. Razgovaramo u sjenovitom vrtu kantine kazališta Maxim Gorki. Vrijeme je ručka, u kantini je gužva, žamor većinom mladih glasova. Između drveća nabacani su stolovi s klupama, oni najjeftiniji iz Bauhausa. Vrlo je tiho iako je to sam centar Berlina. Uličica zavija prema otoku s muzejima, prekida nas s vremena na vrijeme tek zvocanje tramvaja. Kako danas razlikovati nekadašnji istočni od zapadnog Berlina? Istok je tamo gdje vozi tramvaj.

U posljednjih nekoliko godina Oliver i Linda prošli su provale u stanove, prijetnje, fizičke napade. Pljuvali su me na ulici, kaže redatelj, doživio sam da kolege prelaze na drugu stranu ulice u Zagrebu kad me vide. “Dodajmo tu medijsko nasilje, niz neistina izrečenih na moj račun, uključujući nesuđenog riječkog gradonačelnika Hrvoja Burića, koji je izrekao niz gadosti.”

Umjesto jasne osude nasilja, od vladajućih je doživio okretanje glave i prešutnu toleranciju nasilnika. “Predsjednica Hrvatske benevolentno je gledala na ono što mi se događalo dok sam bio intendant HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, bivši predsjednik HDZ-a dao je izjavu da će on riječki HNK učiniti ponovo hrvatskim i narodnim. Time je implicirao, valjda, da će me na ovaj ili onaj način istjerati iz te Rijeke. Zatim, Zlatko Hasanbegović - sve što je radio kao ministar kulture bilo je usmjereno protiv Rijeke”, podsjeća redatelj. Oko njega i njegovih predstava kristalizira se osnovni ideološki sukob u Hrvatskoj, onaj iz 1945.

I u Hrvatskoj stranac

Pitanje je za svakog od nas koliko se dugo želi baviti takvim društvom, kaže Frljić. Hrvatska je zemlja s četiri milijuna stanovnika, legitimno mu je da to čovjeka u jednom trenutku prestane zanimati. Njemačka ima 80 milijuna i najjače javno kazalište na svijetu, s velikom mrežom gradskih i pokrajinskih teatara financiranih iz proračuna. Iz Berlina naši sukobi djeluju smiješno. “Ako vam je dobro, onda ništa; ako HDZ ponovo pobijedi, onda mislim da građani te zemlje imaju službeno ovjereno da su idioti.”

U Njemačkoj je angažiran za iduće tri godine. U Maximu Gorkom za ožujak priprema predstavu na temu Berlinskog kongresa. Intendantica Gorkog Shermin Langhoff htjela bi da postignu dugoročniji dogovor, za tri sezone. Nakon “Mausera” dobio je novu ponudu iz Münchena, zatim iz Kölna, Hannovera i Stuttgarta. “Nisam siguran da ću moći sve to realizirati”, kaže.

Zovu ga ponovo i u Poljsku. Isto kazalište Powceshny nudi mu da radi predstavu po drugom djelu klasika Stanislava Wyspiańskog. Ministar kulture iz vladajuće stranke Pravo i pravda Piotr Glinski ne želi dati Malta Festivalu u Poznanju novac iz proračuna zato što je Frljić ove godine kurator. Lani je na tom mjestu bio Tim Etchells iz Forced Entertainmenta, iduće godine je Jan Lauwers iz Needcompanyja. Festival je pokrenuo donatorsku kampanju “Postanite ministar kulture” i prikupio novac. U Poznanju gostuje obnovljeni “Turbofolk” riječkog HNK, a u Poljsku ide i Zekaemov “Hamlet” u Frljićevoj režiji.

“Ne, nisu me izbacili iz Poljske, samo je pitanje želim li i dalje raditi u takvoj sredini, kao i u Hrvatskoj”, odgovara Frljić. Zar mu nije u Poljskoj drugačije, jer tamo je ipak stranac? “Ja sam i u Hrvatskoj stranac”, odgovara. “Uvijek sam bio tretiran kao stranac, davali su mi to na različite načine do znanja otkako sam stigao. Jedina stvar je što razumijem jezik, što olakšava komunikaciju. Ali jezik koji ja govorim službeno više ne postoji.”

“Poražavajuće je da raspravljamo o tome treba li ploča s natpisom Za dom spremni ostati u Jasenovcu. To što se predsjednica i premijer osjećaju pozvanim da komentiraju zabranu Thompsonova koncerta u Mariboru pokazuje koje smo dno dna”, upozorava.

Ljudi su tridesetih bježali iz Njemačke pred fašizmom, a 2017. mnogi bježeći pred fašizmom traže utočište u Njemačkoj. U Maximu Gorkom nedavno je premijeru imala predstava novoformirane trupe izbjeglica (Winterreise Exil Ensamblea), intentantkinja Shermin Langhoff, turskog porijekla, poziva sve kazališne kuće u Njemačkoj da udome po jednog kazališnog profesionalca iz Turske, gdje više nisu u stanju raditi svoj posao.

“Ovdje mogu raditi, mogu stvarati egzistenciju”, kaže Frljić za Njemačku. “Ništa tu nisam dobio, nikoga ne poznajem, postojim samo preko svojeg rada.”

Postao je poznat izvan uskih teatarskih krugova po žestokoj provokaciji. Kaže da ga to više ne zanima. “Mislim da sam jednu metodologiju kazališnog rada razvio i doveo do krajnjih konzekvenci u određenim kontekstima. Moje predstave žele izaći iz striktno kazališnog okvira i preliti se u širi društveni prostor. To se dogodilo, znam kako to radim i imam potrebu vidjeti kako dalje, kako razvijati dalje svoj kazališni jezik.”

“Balkan macht frei”

Istodobno s ovim razglašenim, godinama radi i sasvim drugačije, često klasičnije predstave koje nisu izazivale kontroverze. One su mu jednako važne i vrijedne. “Sad je došlo vrijeme da vidim gdje dalje. Ne bih htio kao neki moji kolege 20, 30 godina drviti po istom, meni samome treba biti izazov ono što radim. Ovo što sam sada radio u Varšavi model je koji se može aplicirati u različitim kontekstima, ali ne znam zanima li me to više.”

U Njemačkoj radi od 2013., kad je u Düsseldorfu postavio predstavu za mlade “Black Box Schule”, koja je na najvećem njemačkom festivalu za mlade u Heidelbergu izabrana za jednu od tri najbolje.

“Balkan Macht Frei” u münchenskom Residenztheateru njegova je prva velika njemačka premijera, iz svibnja 2015. “Tu sam se bavio svojom pozicijom na njemačkom kazališnom tržištu. Dolazim tu kao gastarbajter koji će potvrditi određene stereotipe o Balkanu, za bitno niži honorar”, kaže. U nedavno postavljenom “Mauseru” postavlja pitanje je li u ovom trenutku moguća nenasilna promjena društvenog uređenja i što bi to bila alternativa. “U taj tekst sam interpolirao ‘Germaniju Drei’, drugu dramu Heinera Müllera u kojoj postoji scena s Hrvatom SS oficirom koji kasnije postaje gastarbajter. Ta scena pokazuje kraj rata u Njemačkoj, njemu treba civilno odijelo, tri njemačke aristokratkinje kažu mu da će mu dati odijelo ako ih ubije da ih ne bi silovali ruski vojnici. On ih ubije sjekirom. Vraća se u Hrvatsku svojoj obitelji, uzima sjekiru iz drvarnice i pobije cijelu obitelj.”

Predstava iz Dresdena “Rekvijem za Europu” bavila se desničarskim pokretima u Njemačkoj i Europi, u Dresdenu je nastala “Pegida”. U predstavi nude gledateljima 20 eura ako čitaju tekst Martina Luthera koji piše protiv Židova. Ako se nitko iz publike ne javi, taj novac šalju Pegidi. “Stavili smo ih u situaciju nemogućeg izbora, što god da naprave je pogrešno.” Svaki put netko iz publike ipak pristane čitati izrazito antisemitski tekst.

Ustaše i partizani

Zadnju nenjemačku premijeru imao je s “Medejom” u Sloveniji. “Slovenija je jedina od zemalja bivše Jugoslavije u kojoj normalno radim i u kojoj postoji normalna recepcija onoga što radim”, kaže. Je li točno da je zabranjen u Srbiji nakon predstave “Zoran Đinđić”? Na premijeri su bili zgroženi i demokratski lideri, jer je Frljić prikazao Srbe kao koljače, odgovorne za tisuće mrtvih od 1991. Redatelj odgovara da ga nakon toga nije zvao nitko iz Srbije, ali kad je bilo naznaka nekakve suradnje, on je jasno dao do znanja da bi ga u tom trenutku zanimalo samo napraviti predstavu o Aleksandru Vučiću. “Taj film vjerojatno nećemo gledati”, zaključuje. Iz Hrvatske ipak neće sasvim otići: za zagrebački Kerempuh trebao bi raditi Pirandellovih “Šest lica traži autora”, u Teatru &td trebao bi se ponovo baviti temom obitelji, kao nastavak nagrađivane predstave “Mrzim istinu”. U Rijeci nastavlja pripreme za kazališni dio Europske prijestolnice kulture.

Stanje u Hrvatskoj vidi kao sve gore. Misli da danas ne bi bilo moguće da napravi “Bakhe” na Splitskom ljetu kao 2008., u vrijeme Sanadera, sa snimkom Sanaderova govora s Rive. “I protiv Hasanbegovića ljudi su počeli kritički govoriti tek kad su njihovi interesi bili ugroženi. Meni je to pitanje principa, čovjek koji se fotografirao s ustaškom kapom, koji je pisao ono što je pisao, ne može u normalnoj zemlji biti ministar kulture”, poručuje Frljić.

U Njemačkoj je fasciniran profesionalnošću, i bitno većom društvenom ulogom kazališta. Mi se, nažalost, još bavimo ustašama i partizanima, pa se neki ozbiljan teatar teško događa. “Drugo je pitanje koliko su ljudi spremni riskirati. Uglavnom se trude ostati u sigurnoj zoni, pa je čak i onaj teatar koji se predstavlja kao političan ustvari apolitičan, ne uspijeva ući dublje u tu stvarnost oko nas. Ali, sve ovo što se meni događalo pokazuje da se teatar izborio za svoju društvenu relevantnost. To i jest zadaća teatra, a ne da on sam sebe dodatno marginalizira”, ističe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:33