LEO MUJIĆ 'Kako sam stvarao najveći spektakl ovogodišnjih Igara'

Tim koji je potpisao “Anu Karenjinu” proljetos u HNK upriličit će 20. kolovoza, uz dodatne izvedbe 21. i 22. kolovoza, prvu baletnu premijeru na Dubrovačkim ljetnim igrama - “Opasne veze”, a zatim će predstava biti izvedena na Križankama na Festivalu Ljubljana 28. kolovoza te 7. studenoga u SNG-u Maribor.

Riječ je o Leu Mujiću koji zajedno s Valentinom Turcu potpisuje koreografiju i režiju, scenografu Ivanu Kirinčiću, kostimografu Alanu Hranitelju, Alexandru Čavleku koji potpisuje light design.

Leo Mujić je nakon bogate plesačke karijere postao i svjetski poznat koreograf (radio za Berlinski državni balet, Slovensko narodno gledališče u Ljubljani, Akademiju za glazbu i ples u Zürichu, solo za Tamása Nagyja u Nizozemskom nacionalnom baletu u Amsterdamu, solo za Aurelie Dupont u pariškoj nacionalnoj Operi i mnoge druge).

U Zagrebu je, prije “Opasnih veza” i “Ane Karenjine”, 2008. godine postavio kraće baletno autorsko djelo “Idi vidi”, na glazbu Johanna Sebastianna Bacha, te 2011. predstavu “Tišina mog šuma” inspiriranu stihovima Dobriše Cesarića, na glazbu Anite Andreis.

Na koji način birate koreografiju u predstavi? Izvire li ona iz glazbe, priče, osobnosti plesača i koliko plesači utječu u njezinom stvaranju?

- Tema cijelih Dubrovačkih ljetnih igara je barok, pa je bilo logično pod tim okriljem baroka i napraviti kreaciju koja pripada Dubrovniku. Moja dramaturginja Valentina Turcu i ja predložili smo prošle godine Krešimiru Dolenčiću, nakon uspješnih “Romea i Julije”, upravo takvu predstavu - “Opasne veze”. Predstavu je radio potpuno isti tim kao i “Anu Karenjinu” i zato je išlo tako lako i brzo. Plesači su tu da budu oživotvorenje vaših ideja i snova, a usto treba da zadržavaju svoje pravo na interpretaciju. Radi se o živim tijelima, treba računati na njihove psihofizičke mogućnosti, inzistirati na nekim stvarima, ne povrijediti njihove psihe, jer na kraju krajeva ti ljudi idu na scenu, a ne vi..

Razmišljate li na način - što je klasično, a što moderno i je li klasično na neki način uvijek moderno?

- Ono što pokušavam da radim i sve što radim je temeljeno na klasičnom baletu, bez kojeg se ne može prići nadogradnji neoklasičnog pokreta kojim se bavim. Znači, potrebna je vrhunska tehnika atletskih tijela, guranje ljudskih mogućnosti, fizičkih i psihičkih, do limita, nekada i preko limita. Volim oskudan kostim, ne gužvu na sceni, volim “dance”, volim reći: “Forget about art now, let’s dance”. Volim puno ljudi i da imaju mnogo velikih pokreta, uz scenografiju koja opisuje, a ne smeta. Volim da klasična priča ima “old fashion style”, da je retro ali ne “heavy to watch”.

U današnje vrijeme, možda je moguće raditi i sasvim klasičan balet, ali ja to ne radim, jer to bi bila još jedna reprodukcija. Treba naravno poštovati klasicizam jedne Ane Karenjene, njenu dob, njene suvremenike u glazbi, i zato koristim glazbu Čajkovskog, a ne s Astor Piazzolle, treba ostaviti kontekst...

Mislite li da bi se balet mogao učiniti dostupnijim široj publici?

- Ja mislim da on već i obuhvaća široku publiku. Uzmite primjer mjesta gdje će se događati “Opasne veze”. Dubrovnik nikada nije imao svoju baletnu premijeru i to je važno reći: prvi put se događa da balet pripada kao produkcija Dubrovačkim ljetnim igrama.

Balet komunicira najbliže s publikom, balet mogu svi gledati, glazbu mogu svi slušati. Volim reći da mi imamo jedan socijalni ugovor da održavamo cijelu tu priču, jer mi ne moramo postojati. Svijet može bez baleta, bez hrane i bez lijekova ne može, i zato moramo dobro raditi svoj posao da dokažemo svoje postojanje. Vrhunski umjetnik mora to znati iskomunicirati. Zato ja vjerujem u dobar biznis, reklamu, PR menadžere koje mora imati teatar.

Radili ste “Anu Karenjinu”, sada “Opasne veze”... Intrigiraju li vas teme u kojima se pojedinac zbog svog načina, puta, strasti, ljubavi sukobljava s društvom. Mislite li da je to vječna tema i, iako su neke društvene ograde maknute, postoje neke druge?

- Sukob pojedinca i društva, kako mediokriteti sude pojedinca koji na neki način odskače i uz to prateća kriza identiteta - to jest naravno klasična tema, kao i to da je uvijek riječ o ljubavnom trokutu.

Pokušao sam da ne bude samo prikazan taj trokut, kao i da svi drugi likovi dobiju na važnosti. Teško je međutim sve staviti u format od 90 minuta ili sat vremena, koliko podnosi oko današnjeg gledatelja. Mislim da smo ipak uspjeli i da je sve rečeno u tih sat vremena. Ni “Ana Karenjina” kao niti “Opasne veze” nisu samo ljubavne priče, to su i priče o taštini.