MANI GOTOVAC U OFENZIVI: 'Ultradesna lokalna opcija želi uništiti sav naš umjetnički rad...ali neće uspjeti jer...'

S Mani Gotovac, ravnateljicom Dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, razgovarali smo nakon premijere “Elementarnih čestica”, predstave koja je pod osiguranjem, bez incidenata, izvedena na Lovrijencu. Iznijela je neke od prvih dojmova nakon predstave koja je u svakom smislu sretno prošla.

- Vrti mi se po glavi nešto neobično: ultradesna lokalna politika nekako unaprijed nanjuši umjetnički događaj. Prije nego što se zbio, prije nego što smo ga mogli i pretpostaviti. I čim se priprema nešto “čestito” i umjetnički udareno i vrijedno, eto ti njuškala odmah, odmah i unaprijed. Svim svojim nebuloznim sredstvima strovaljuje se ultradesna lokalna politika na događaj u pripremi.

Priležnici i doušnici

Izbor djela prevedenog na 37 jezika, nagrađivanog i gotovo najčitanijeg romana u Europi, kao što su Houellbecqove “Elementarne čestice”, njima ne znači ništa. Niti im znači izbor glumaca koji svoj posao ne odrađuju nego mu se u cijelosti, etički i estetski, glumački i ljudski, posvećuju. Najmanje se, pak, razumiju u izbor redatelja. Tako je svejedno što je on izrazitih dramaturških, intelektualnih i emotivnih sposobnosti i što je kao takav vrlo rijetka pojava u Hrvatskoj. Sve to što stvara jednu kazališnu predstavu, ultradesnu provincijsku opciju ne šljivi ni pol posto. Ali, čudom nekim, svojim patološkim šestim čulom, oni odmah naslute da bi se tu mogao zbiti događaj.

Govorite li o dubrovačkom-neretvanskom županu Dobroslaviću?

- Ne samo o njemu. Govorim o hobotnici koja se infiltrirala na raznim mjestima u gradu.

Svi oni zajedno angažiraju bezbrojne priležnike, uguznike i doušnike ne bi li uništili taj umjetnički rad. Ali tu nailaze na nerješiv slučaj. Jer, umjetnost, kada je doista o umjetnosti riječ, nije ulovljiva. Ne da se ona. Iako stranputicama, u stresnom stanju, uz pomoć one druge, one malobrojne dobre politike koja zna što radi i zašto, ta umjetnost, u posljednji čas, ipak uspije pronaći svoj put prema izvedbi i probiti se vani. Unatoč svemu. Naprosto eksplodira, potakne razmišljanja i odmah rasproda i posljednje mjesto u gledalištu.

Lovrijenac je tvrđava koja je davno sagrađena kako bi čuvala grad od dubrovačkih neprijatelja. Danas ta tvrđava, kao i u vrijeme nekadašnjih “Hamleta” ili Brechtova “Eduarda II” - još jednom čuva grad umjetnosti od zaborava, od svakog mogućeg zaborava na postojanje umjetnosti kao onog živog i današnjeg.

Šest nastupa Linđa

Kako se vi zapravo nosite s lokalnim protivnicima novog smjera programa Igara, koje ste ranije spominjali?

- Pazite, pitate me kako se nosim s onima koji gledaju najbolje monologe Marina Držića i Ive Vojnovića ili slušaju praizvedbu djela “Hamlet” njihova genijalnog sugrađanina Blagoje Berse i pri tome tvrde kako u otvorenju “nema ništa od - Dubrovnika?” Svoju tvrdnju potkrepljuju činjenicom da folklorni ansambl Linđo nastupa samo šest puta ovoga Ljeta na Revelinu, ali ga, jao, nema dvije minute na otvorenju, pa onda, kažu oni, eto, nema i nema, nema ni Dubrovnika? I čemu to onda? Ili pitate kako se nosim s onima koji “stručno” tvrde da se dubrovački knezovi nikada nisu politički umješno borili ni s Bizantom ni s Mlečanima, nego su sve to promatrali s nebeskih, s rajskih visina? Sa Sponze? Pa jednostavno se nosim s takvima. Smijem se, što bih drugo? Ali zato duboko uvažavam svako kazališno i intelektualno mišljenje i svaku kritiku o tome kako bi se Igre mogle misliti i drugačije, kako bi se za njihovu obnovu mogao pokrenuti i još neki drugi program i neka druga ideja. Slušam, čujem, neću je zaobići.

Put prema drukčijem

Dakle, “Čestice” su uvod u neku novu eru u Dramskom programu. Kako bi ona trebala izgledati?

- Otvaranje Igara bio je svojevrstan Prolog. Najavio je put prema drugačijem, prema stvaranju Dubrovačkih ljetnih igara - iznova, najavili su to s Orlandova stupa već prvi taktovi Doretićeve izvedbe “Nessun dorma”. A “Čestice” su taj put pokazale. Prihvatila sam se, znala sam, mukotrpne zadaće upravo i samo u toj namjeri. Sada vidim na društvenim mrežama i u sveukupnom tisku kako je on, taj put, prepoznat i prihvaćen. Pa ne može umjetnost, u gradu umjetnosti, unedogled ponavljati već ponovljeno, ne može se baš zauvijek pomiriti s činjenicom da je najbolje kada se o njoj šuti, kada je u mrtvačnici.

Čiji vas se komentar o predstavi nakon premijere ponajviše dojmio?

- Kada mi je, među brojnima, pristupila Kaća, dugogodišnji kazališni majstor, i rekla samo ovo: “Večeras je predstava nadmašila Lovrijenac, pobijedila je - kamen.”