Mediteranski temperament u plesovima ljubavi i smrti

ZAGREB - Zaslužene ovacije ispratile su u petak ansambl i autorski tim angažiran na postavljanju druge ovosezonske premijere Baleta splitskog HNK sačinjene od dvije stilski potpuno različite jednočinke koje, međutim, povezuje vrući, mediteranski temperament.

Balet “Napoli” koreografa Augusta Bournonvillea predstavlja istinsko dansko plesno naslijeđe iz 1842. godine.

U Splitu je prikazan uobičajeniji, divertismanski pristup, koji uglavnom prenosi najefektnije dijelove finala trećega čina, poznate sekvence poput pas de sixa te vjenčanoga slavlja, začinjenog koketnom talijanskom tarantellom te eklektičnim glazbenim kolažem.

Za postavu je zaslužan danski plesač, koreograf i pedagog Johnny Eliasen, koji je ovoj predstavi odlučio dodati i pas de deux iz još jedne Bournonvilleove koreografije inspirirane Italijom - “Praznika cvijeća u Genzanu”. Bournonville je nov i svakako velik izazov, kako za publiku, tako i za plesače od kojih se zahtijeva izuzetna tehnička pripremljenost, budući da stroga baletna klasika i brza, lakonoga koreografija istog trena otkrivaju svaku slabost ili trenutak dekoncentracije.

To nije bio problem za premijerni par, uvijek preciznu Elenu Nikolaevu i Artjoma Žusova koji, uočljivo je, plesački sjajno sazrijeva.

Veselu romantiku prvoga dijela baletne večeri u drugom preuzimaju drama, strast i smrt. Balet “Carmen” na splitsku je scenu postavila Valentina Turcu, odlučivši se za Ščedrinovu interpretaciju Bizetove glazbe. U srži modernoga pokreta zagrebačke koreografkinje dubinsko je razumijevanje emocije, njena “Carmen” čisto je plesno zadovoljstvo.

U manje od sat vremena ansambl, predvođen senzacionalnom Irinom Čaban, ekspresivnim Vladom Ilcencom i uvjerljivim Artjomom Žusovim (u premijernoj postavi), uspijeva prenijeti sve dramatične događaje i emocije dobro poznate priče svedene na esenciju.

Carmen je zvijezda koreografije, merimeovska žena-đavolica, nesmiljena, okrutna i predana postizanju svoga cilja, po svaku cijenu i bez obzira na posljedice. Jose je zapravo slabić koji gubi bitku suočen s usudom, a Escamillo maskularizirana verzija nesputanih sirovih strasti pridodanih ženskim likovima.

Nekoliko je scena, primjerice beskrajno senzualan duet Carmen i Josea na krevetu od ruža ili solo u kojem Carmen pokazuje pukotine u svom oklopu bešćutne zavodnice, tako emotivno upečatljivo da će vas pratiti i dugo nakon što napustite kazalište.

Uobičajena lepeza zamijenjena je integracijskim motivom crvene ruže, simbolom svega što je prelijepo i opasno, zahvaljujući bogatim, efektnim kostimima koje je osmislila poznata izraelska dizajnerica Michal Negrin, dok pragmatičnu scenografiju potpisuje Dinka Jeričević.