KAKO PLESATI PO OSJEĆAJU

MEMOARI GOSPOĐE KASTL Tijekom 2. svjetskog rata plesali smo u pauzi od uzbuna i usred proba bježali u podrum

Sonja Kastl
 Biljana Blivajs / CROPIX
Sonja Kastl, najstarija i jedna od nauspješnijih balerina u hrvatskoj povijesti, nedavno je napunila 90 godina. Nakon više od desetljeća bez medijskih istupa otvorila je vrata svog doma novinarima

Sonja Kastl ne voli davati intervjue. Ne zato što ne voli novinare ili zato što joj je fotografiranje mrsko, nego zato što misli da nema više što reći.

“A gdje ste bili kad sam radila u kazalištu?” kaže mi kroz šalu pomalo prijekorno. Ta bivša balerina, koreografkinja i šefica baleta u Zagrebu i Klagenfurtu, koja je nedavno proslavila 90. rođendan, smatra da više nema što reći. Njezina je prošlost pravo bogatstvo, no Sonja smatra da ništa od toga više nije važno. Pokušavam objasniti da jest - da je ona živi svjedok jednog blistavog razdoblja domaćeg baleta, kad su se stvarali fenomenalni baleti, a plesači su živjeli i radili prema nekim drugim načelima. To je smekšava pa klima glavom. I počinje priču...

Zagreb, 250719.

Zrinjevac.

Na fotografiji: Sonja Kastl, najveca i najstarija hrvatska balerina.

Reprodukcija.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
Izdavačka kuća Zaposlena
Prvi plesni koraci u djetinjstvu

Školovala se kod Mercedes Goritz-Pavelić, Margarete Froman i Milorada Jovanovića. U zagrebačkom HNK posao je dobila 1945. godine. Usavršavala se u Cecchettijevoj školi u Londonu kod Mary Skeaping i u Parizu kod Olge Preobraženske. Potom je 1965. godine postala prva ravnateljica osamostaljenoga Baleta HNK. Iza nje je 60-ak uloga: plesala je u “Trnoružici”, “Coppeliji”, “Romeu i Juliji”, “Đavlu u selu”... Tu je i 30 koreografija koje potpisuje te 60 baletnih ulomaka koje je koreografirala za opere, mjuzikle i druge kazališne vrste. Igrala je glavnu ulogu u filmu “Zastava” i dobitnica je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 1991. Tih nekoliko kratkih redaka suhih činjenica ne može dočarati magiju i bol njezina života. Magija su sve silne pozornice, obožavanja kritike i publike, a bol je smrt jedinice Marine, koja je u 22. godini života poginula putujući na more. Sonji su trebale godine da se oporavi, ako se oporavila ikad. Takav gubitak sa sobom zauvijek odnosi dio čovjeka.

Odvrtimo film unatrag i vratimo se u 1934. godinu. Živahna malena Sonja ima pet godina i upravo je počela plesati u kazalištu Dječje carstvo koje vode Tito Strozzi i Mladen Širola. Radili su puno dobrih predstava. Potom je krenula u baletnu školu, a u HNK je prvi put na scenu izašla u “Orašaru”. Tipično, kažem, i pitam je li joj prva uloga bila ona miševa ili pahuljica. Uobičajeno je da plesačima prva uloga u karijeri bude baš ta. No, Sonja me je iznenadila: šeretski se nasmije, odmahne glavom i kaže: “Igrala sam Orašara”. Uvijek je takva - njezina je karijera bila puna sitnih i krupnijih iznenađenja, preokreta, novih smjerova...

Zagreb, 300719.

Tresnjevka.

Reprodukcija fotografija poznate balerine Sonje Kastl.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
CROPIX
Balet "Čudesni mandarin", partner Drago Boldin

Trebala je biti arhitektica

Premda nam iz ove perspektive djeluje kao da joj je balet suđen, ona nije od početka bila sigurna da će se baviti njime. Majka joj je bila operna pjevačica koja se nakon udaje odrekla karijere zbog pritiska muža i njegove obitelji, no zato je ljubav prema svjetlima teatra prenijela na kćer. Sonju je oduvijek zanimala i gluma, pa se dugo dvoumila između tih dviju vrsta umjetnosti. Na kraju je ipak prevladao ples, a za to je zaslužna njezina profesorica Margareta Froman. Žena je to koja je u Zagreb iz Rusije donijela klasični balet i koja je maloj Sonji rekla kako bi bilo šteta da se ne posveti plesu, jer je iznimno talentirana.

- Balet je prevladao nekako najviše zbog ljepote i osjećaja koji mi je pružao na sceni. Dok sam plesala, potpuno sam se predavala muzici, osjećajući se kao da letim kroz prostor nekog drugog svijeta. Ne mogu to opisati riječima. Moj otac arhitekt bio je prilično konzervativan i očekivao je da ću se baviti arhitekturom ili farmacijom pa nije bio oduševljen mojim izborom. Onda mu je profesorica Froman objasnila da bi bila velika šteta kad ne bih razvijala svoj talent i popustio je. Kasnije je bio s mojom majkom na svim mojim premijerama - sjeća se Sonja.

Zagreb, 300719.

Tresnjevka.

Reprodukcija fotografija poznate balerine Sonje Kastl.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
Izdavačka kuća Zaposlena

Kako plesati po osjećaju

Upravo je Margareta Froman profesorica koja joj je najviše odredila život. Ne samo kao pedagog - nije ju samo učila kako napraviti dobar plie, nego kako se zaista prepustiti osjećaju i zaplesati po impulsu.

- Bila je modernija, u onom smislu da nije toliko inzistirala na tehnici. Bila je više, kako da vam objasnim, ‘tancovalna’. Ona nas je naučila plesati - ne samo kako se okrenuti i skočiti, nego baš kako plesati. Nije ni ona bila savršena tehničarka, stvarno nije, ali ta plesnost... Bože, i danas se sjećam kako je plesala - kaže Sonja dok sjedimo u hladu platana na Zrinjevcu. Nedaleko smo od njezina stana u kojem je provela cijeli svoj život. Praktično preko puta stana bio ozloglašeni zatvor u Petrinjskoj ulici, u kojem su ustaše u vrijeme Drugog svjetskog rata mučili zatvorenike, mahom mlade komuniste. Sjeća se i danas kako su njihovi krici znali parati noć. Strese se na tu uspomenu, uzdahne i mijenja temu. Radije se sjeća baleta u to doba.

- Za vrijeme rata nije bilo škole pa smo išli kod profesorice Froman doma. U njezinoj dnevnoj sobi smo plesale, nas nekoliko cura. Najprije bismo maknule namještaj, onda plesale, a kasnije ga vratile. Kad su bile uzbune, trčale smo u podrum. Jao, naše majke su bile jako uzrujane zbog toga i bojale su se, stalno su nam prijetile da nećemo više ići na balet, ali mi zapravo nismo shvaćale opasnost. Samo smo htjele plesati - priča Sonja.

Zagreb, 300719.

Tresnjevka.

Reprodukcija fotografija poznate balerine Sonje Kastl.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
Izdavačka kuća Zaposlena
"Romeo i Julija" iz 1955. godine

U godini kad je završen rat dobila je posao u HNK. Istovremeno je došlo šest mladih djevojaka iz škole, ona među njima, i sjeća se da su kao najmlađe tapkale za drugima, lovile koreografije kako su znale i umjele i razvijale se na sceni. Prvo je zablistala u ulozi Plave ptice u “Trnoružici’’ Oskara Harmoša. Tu su je zapazili koreografi Pia i Pino Mlakar pa su je angažirali za rolu Kneginjice u baletu “Balada o srednjovjekovnoj ljubavi’’. Ubrzo su uslijedile brojne uloge, kao što su Julija u “Romeu i Juliji’’, Swanilda u “Coppeliji’’, Pepeljuga, Kraljica Amazonki... Njezina prva značajnija predstava bila je “Đavo u selu”, naš nepravedno zapušten nacionalni balet koji se trenutačno ne može vidjeti ni u jednom domaćem kazalištu.

- Voljela sam sve predstave u kojima sam plesala. Nikad svoje kolegice nisam gledala kao konkurenciju. Možda je to danas teško shvatiti, jer su stvari drukčije, ali Vera Marković (danas bismo je nazvali najvećom konkurenticom, op. a.) i ja smo zajedno ljetovale i bile smo bliske prijateljice. Ako je ona plesala u jednoj predstavi, ja sam plesala u drugoj. Nikad se nismo ljutile zbog toga tko kad igra, niti je bilo ljubomore. Pa čemu, kad ima dovoljno predstava za sve nas - objašnjava Sonja njihov odnos i sjeća se kako je ulogu Jele u “Đavlu u selu” dobila sasvim slučajno.

- Nećete vjerovati, ali zaista sam slučajno plesala na premijeri. Naime, Pino Mlakar, koreograf, nije se mogao odlučiti između mene i Vere. Vagao je, razmišljao, računao, ali nikako. Obje smo mu bile jednako dobre. Onda je odustao i dao nam da izvlačimo šibice. Izvukla sa, dužu i plesala na premijeri - sjeća se Sonja s osmijehom.

Zagreb, 300719.

Tresnjevka.

Reprodukcija fotografija poznate balerine Sonje Kastl.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
Izdavačka kuća Zaposlena
"Đavo u selu" s Nendom Lothom

I danas pamti jedan pad...

Pitam je koji joj je bio najdraži plesni partner. Odmahuje glavom i kaže da ne može odabrati. Divan je bio i Nenad Lhotka i Zlatko Voženilek i Dragutin Boldin, kao i Miljenko Vikić, Damir Novak, Milko Šparemblek... S Milkom je dosta plesala i za njega ima samo riječi hvale.

- Bio je tehnički dobar plesač, lijepe figure i dobro smo radili zajedno. Bio je korektan partner, zaista. Joj, sjećam se, jednom me prihvatio loše pa sam pala. Imala sam masnicu od toga, a on se ispričavao danima. No, sve su to sitnice koje su normalne kad plešete skupa - sjeća se Sonja i dodaje kako joj je posebno u sjećanju ostao Nenad Lhotka. Kad je prvi put plesala u “Romeu i Juliji”, on je bio njezin partner. Zgodno je napomenuti da je njegova obitelj Muzeju grada Zagreba donirala Lhotkinu sliku, na kojoj slikaru pozira odjeven upravo u kostim Romea. Trenutačno javnost može vidjeti tu sliku u sklopu izložbe “Grad. Ljudi. Život”.

Kasnije su Sonja i Nenad zajedno plesali u Londonu upravo “Romea i Juliju”, u okviru gostovanja koje je bilo jako važno za HNK. Naime, nakon moskovske koreografije Lavrovskog to je bila jedina koreografija tog baleta koja se tada mogla vidjeti u svijetu.

- Sjećam se da mi je u Londonu bilo lakše nego u Parizu. Živjela sam kod prijatelja koji su me vozili na klasove, a išla sam na privatne satove kod Mary Skeaping, koja je radila po metodi Cecchetti. Nevjerojatna je priča kako sam došla do nje - preporučio me engleski baletni kritičar Cyril Beaumont, koji me je gledao kako plešem u “Đavlu u selu” - sjeća se Sonja koja se usavršavala i u Parizu, kod Olge Preobraženske. Tamo joj je, priznaje, bilo teže: živjela je u hotelu, posve sama, trčala je s klasa na klas... Premda je bilo ponuda da ostane u tom gradu i pleše na sceni, odlučila se ipak vratiti u Zagreb. A zašto drugo, nego kako bi plesala. Nažalost, ne drugo. Umirovila se u 36., na vrhuncu karijere.

- U to doba su nam plesnu dvoranu preselili preko puta kazališta, gdje je i danas, ali nije bilo tunela ispod ulice, nego smo morali trčati preko ceste, onako, baletno obučeni. Jedna od uloga za kojima sam kao lirska balerina čeznula je Giselle i bila sam neopisivo sretna kad smo je počeli spremati za izvođenje. No, ta Giselle je bila zadnja za mene. Nisam je mogla izvesti, koljeno je popustilo na probama. Ozlijedila sam ga na gostovanju i Italiji, gdje su pozornice bile nakošene, i imala sam jedan spust na koljeno preko rista, baš u ‘Đavlu’. Stalno sam padala na desno koljeno, jače nego što je trebalo i šteta je napravljena - sjeća se Sonja i utone u kratku tišinu. Puštam je da se sjeti tih dana. Nijednoj balerini nije lako otići sa scene. Njoj je bilo pogotovo teško.

- Jako sam htjela plesati Giselle. Sjećam se te zadnje probe koju sam otplesala. Dala sam sve od sebe i kolege su mi počele pljeskati. Znate i sami da se u dvorani nikad ne plješće. Meni moji kolege jesu. To je bio kraj. Ulogu su plesale druge balerine, a ja sam se posvetila novom poslu - kaže Sonja. Tada je, naime, postala ravnateljica Baleta. Čvrsto je odlučila: bit će drukčije nego u vrijeme kad je ona počela raditi u kazalištu. Odmah se okrenula domaćim autorima, među kojima su Bruno Bjelinski, Branimir Sakač, Milko Kelemen, Boris Papandopulo i brojni drugi te je s kolegama počela koreografirati na njihovu glazbu.

Zagreb, 300719.

Tresnjevka.

Reprodukcija fotografija poznate balerine Sonje Kastl.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
Izdavačka kuća Zaposlena
U baletu "Amazonka" s partnerom Ivicom Sertićem

Dala je priliku mladima

- Znala sam da mi ne možemo biti kopija Moskve, Pariza ili Londona. Morali smo biti svoji, raditi svoje balete. Sjećam se koji je prvi balet igrao kad sam postala šefica - ‘Simfonija mrtvom vojniku’. Da, da, a svi su baš jako htjeli da bude ‘Labuđe jezero’. Mi smo sa svim tim našim baletima bome puno gostovali u inozemstvu i predstavljali nešto svoje. Osim toga, kad sam počela voditi balet, odlučila sam da treba dati priliku mladima. Meni nisu, morala sam se izboriti za svaku od uloga jer su smatrali da sam premlada - prisjeća se Sonja, koja je istovremeno radila u Školi za klasični balet. Nije joj bilo nimalo teško: tijekom jutra je radila u školi, a poslijepodne i večeri je provodila u kazalištu. Svake sezone Balet je spremao devet novih naslova. Čak 40 godina posvetila je koreografiranju, a često je radila s kolegicom Nevenkom Biđin. Bio je to zanimljiv spoj: Nevenka je naginjala modernijem izričaju, a Sonja se držala klasike. Neobično, s obzirom da su na početku karijere bile na obrnutim polovima. “Moderna”, pitam je iznenađeno, prevrćući po glavi naslove iz njezinih godina u HNK, no ona mi odmah uskače u riječ:

- Ne, ne mislim na modernu koja je sada. Nije bilo valjanja po podu. Bila je to moderna tog doba, ona koja je danas zapravo više neoklasična - objašnjava.

Zagreb, 300719.

Tresnjevka.

Reprodukcija fotografija poznate balerine Sonje Kastl.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
Izdavačka kuća Zaposlena

Onda je dobila poziv koji se ne odbija - da dođe u Klagenfurt biti šefica Baleta. Učinila je to i dvije je godine bila na čelu, a potom i četiri godine gost koreograf. U tom je gradu osnovala i baletnu trupu, koja je s plesačima iz Zagreba napravila balet “Trijumf Afrodite”.

Kritičari njezina vremena kažu da je u povijesti zagrebačkog baleta ostavila neizbrisiv trag. Bila je lirska balerina, poznata po svojoj muzikalnosti i ekspresivnosti. Zato joj postavljam pitanje za koje znam da ga sigurno mrzi, ali moram je to pitati: koja joj je najdraža uloga.

- Znate, uvijek vam je najdraža ona koju u tom trenutku spremate. Voljela sam ih mnogo: od Julije preko Jele pa Kraljice Amazonki, djevojke u “Čudesnom mandarinu” - nabraja.

Zagreb, 300719.

Tresnjevka.

Reprodukcija fotografija poznate balerine Sonje Kastl.

Foto: Biljana Blivajs / CROPIX
Izdavačka kuća Zaposlena

Danas balet ne prati. Ne zanima je, iskreno kaže. Najdraža balerina joj je i dalje Maja Pliseckaja (koju smo na sceni zadnji put mogli gledati 1996. godine) i nije zapazila nijednu koja bi bila bolja od nje. Voli na televiziji pogledati kakav balet, no rijetko ima priliku. Nije to više kao kad je ona bila aktivna, kad su s Antonom Martijem na HRT-u stalno plesali. Sada balet ulovi tek malo, na stranim programima. I nije sigurna, šapne mi, da joj se sviđa ono što vidi. Sve više se ide na tehničku stranu plesa, sve manje na umjetnost.

- Kad vidim da plesačice vrte 64 fouettesa (brzi, šibajući okreti na špici, op. a.), a nema tancovalnosti, uzaludno je to. Balet je za plesanje, da bi se uživalo, da bude lijepo i publici i plesaču, a ne da se natječemo tko će više skočiti ili izvesti više okreta - zaključila je Sonja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 04:30