MIKI MANOJLOVIĆ ZA JUTARNJI O PROJEKTU U KOJEM JE UJEDINIO SRBE I ALBANCE 'Ovo je moja lična stvar’

U jednom trenutku u životu čovjek shvati da mu nije dovoljno samo da uzima, nego bi htio nešto i dati, onima manje sretnijim od njega. Ako ima što, a ja bogu hvala imam, objasnio je Miki Manojlović zašto je 2008. s grupom prijatelja u Beogradu pokrenuo Radionicu integracije. Tu su radili sa slijepima i slabovidnima, gluhima, s djecom s Downovim sindromom. S Radionicom integracije veliki glumac s respektabilnom inozemnom karijerom iskoračio je iz zone predvidljivosti i kliznuo u nepoznato.

To je bio početak avanture, a njen su rezultat, između ostalih, još dvije kazališne predstave. “Dok nas smrt ne razdvoji” Mire Furlan. To je njezin prvi dramski tekst, i njegova prva kazališna režija.

- Nije mi cilj bio postati kazališni redatelj. Mirin tekst me duboko uzbudio, htio sam ga prenijeti u mrak dvorane - objašnjava Miki Manojlović kako se to nakon desetljeća glume odlučio okušati kao redatelj. “Dok nas smrt ne razdvoji” prije dvije godine je s velikim uspjehom gostovala u Zagrebačkom kazalištu mladih. Predstava u kojoj Mira Furlan opisuje odrastanje u Zagrebu u sjeni obiteljskih trauma iz Jasenovca i Golog otoka, uskoro će imati 50. izvedbu u beogradskom Ateljeu 212. S tom se predstavom velika glumica nakon više od 20 godina vratila u Zagreb, iz koje su je otjerali mržnja i nerazumijevanje, što je već tema nove predstave Radionice integracije, s kojom Miki Manojlović iduće subote dolazi u Zagreb, ponovo u Zekaem.

Na rubu društva

Ono što je počelo kao želja da se pomogne zapostavljenima, nepravedno gurnutima na rub društva, nastavilo se još direktnijim društvenim i političkim angažmanom. “Dok nas smrt ne razdvoji” mala je produkcija, s četvero glumaca na sceni. “Romeo i Julija”, komad po klasičnoj drami Williama Shakespearea, produkcijski je neusporedivo zahtjevniji.

Skupa s Qendra Multimedijom iz Prištine, Radionica integracije proizvela je jedinstvenu predstavu u kojoj glumci Srbi i Albanci, na oba jezika, bez titlova i prevođenja, igraju staru i uvijek iznova živu priču o srazu ljubavi i mržnje. U nešto više od tjedan dana, praktično bez reklame, sve su karte za “Romea i Juliju” u Zekaemu planule, pa je zakazana još jedna izvedba, u subotu 13. veljače u 17 sati. Nakon Zagreba, predstava ide u Sarajevo, Beč, Tiranu, SAD.

Manojlović je ovdje ponovno i redatelj, i glumac. “Ovo je moja lična stvar”, kaže za projekt u kojem je ujedinio Srbe i Albance, pokazujući da se mimo političkih barijera može stvarati nešto važno: teatar, umjetnost. Tu slijedi istu logiku koja je stvorila Radionicu integracije: čovjek je odgovoran i prema sebi i prema društvu u kojem živi. I kad se čini da nikakva pojedinačna akcija nema smisla, Manojlović nas uči: svatko od nas ima šansu dignuti glas i djelovati, svjedočiti da je moguće i drugačije. Umjesto mržnje, ponuditi suradnju. Umjesto prezira, dijalog i uvažavanje.

Čitav jedan mali rat trebalo je dobiti, s bitkama u svakoj fazi nastanka, kako bi se na kraju predstava prikazala i u Beogradu i u Prištini. Podvig je već i okupiti sve te glumce, od Tirane do Beograda, Sombora, Prištine i New Yorka. Ako smo mogli mi, možete i vi, poručuje ansambl “Romea i Julije” prvo Srbima i Albancima s Kosova, a onda i svima nama. Romeo je Tristan Halilaj iz Albanije, u ulozi Julije izmjenjuju se Milica Janevska i Jovana Gavrilović. Igraju još Nebojša Glogovac, Uliks Fehmiu, Anita Mančić, Mensur Safciu, Nikola Rakočević, Armend Baloku, Faris Berisha, Edona Reshitaj, Nataša Tapušković i Arta Selimi.

Razumjeti albanski

O tome kako je krenuo u to, govori dokumentarni film o stvaranju predstave, koji je Miki Manojlović završio. Povod mu nije bio ni rat na Kosovu, ističe, ni sve ono što se događalo nakon rata. “Motiv sam našao duboko u mom djetinjstvu, i odrastanju. To je za mene vrlo intimna priča.”

- Kad sam bio vrlo mali dječak, iza zida naše kuće bila je daščara u kojoj je živio čovjek, koji se zvao Šerif. Mislio sam da je on milicajac kad se tako zove. On je brinuo o susjednom gradilištu, vidio sam da drugima nosi ugljen i siječe drva. U tome kako su se ljudi odnosili prema njemu, osjetio sam nejednakost. Nadmenost drugih ljudi u meni je budila nelagodu - ispričao je Miki Manojlović. Šerif nije bio jednako vrijedan kao ostali. Jednog dana dječak je primijetio da iz daščare više ne izlazi dim.

Roditelji su mu s puta po Kosovu donijeli dva kečeta, one bijele albanske kapice. Jednu manju i drugu veću. Igrao se s tim, s bijelom kapicom je znao otići u školu, najnormalnije. Nitko na to nije obraćao posebnu pažnju. “Zamislite tako nešto danas, u Beogradu.”

Nešto kasnije, prvi put je vidio Bekima Fehmiua u predstavi “Prljave ruke” Jean Paula Sartrea. “Kad sam počeo studirati, prvi put sam sreo Faruka Begolija. On je tada završavao, i zezao nas mlađe. Igrali smo skupa nogomet. Puno kasnije, sreli smo se i objasnio mi je da se vraća u Prištinu. Nije otišao zbog politike, ali nije na meni da objavim njegove privatne razloge”, priča. Faruka Begolija više nikad nije sreo, umro je u međuvremenu. “Kad sam došao u Prištinu, sreo sam njegove studente. S njima sam radio ovu predstavu. Kroz njegove studente, i kroz Bekimovog sina, ponovo sam ih sreo, Faruka i Bekima”, govori Miki Manojlović.

Uliks Fehmiu danas živi u New Yorku, u predstavi igra fratra Lorenza.

Mladić i djevojka žrtve su obiteljskog rata. Dvije obitelji se sukobljavaju: u insertu dokumentarca o predstavi čuje se kako glumci viču na albanskom. Tko ne poznaje albanski, ništa ne razumije. Iz buke se razaznaju neke riječi: osveta, krv, mržnja. Ili drugačije: Dobar dan! A tko si ti? S pozdravom i tim pitanjem kreće upoznavanje čovjeka, onoga drugoga.

Za sporazumijevanje nije presudno poznavanje jezika, nego spremnost da razumijemo i prihvatimo drugoga. “Slušajući albanski jezik kojeg ne poznajete, nakon nekog vremena počinjete prepoznavati nešto. To je fenomenalno kako radi ljudski mozak! Ako nemate predrasuda, počinjete razumjeti, i komunicirate”, prenosi Manojlović. Istu tu šansu ima i publika, skočiti u nepoznato. Gledatelj mora uložiti napor ne samo da shvati o čemu se radi na jeziku koji mu je stran, nego i da razazna kad glumac koristi svoj, a kada tuđi jezik.

Premijere

Predstava je imala svoje premijere na proljeće u Narodnom pozorištu u Beogradu, pa u Narodnom pozorištu u Prištini. I u Zagrebu je ona i kazališni i politički događaj, ovih dana kad su nam s najvišeg mjesta, po nalogu novog ministra vanjskih poslova, ukinuli regiju. Manojlović bi još aktualniji bio da je došao s “Hrvatskim Faustom” Slobodana Šnajdera. Još 1982. glumio je velikog glumca HNK Vjekoslava Afrića u predstavi koju je Slobodan Unkovski režirao u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu, dok se u Zagrebu u HNK to nitko nije usudio postaviti. Gostovanje JDP-a u Zagrebu zato je bilo veliki događaj.

Kod Šnajdera Afrić 1942. uvježbava ulogu Fausta. Nakon premijere, pobjeći će u partizane. Kad se vrati, nova vlast želi isto, Goetheovog Fausta, ovdje umjetnika koji prodaje dušu vragu (ustašama, partizanima) kako bi se i dalje mogao baviti svojim poslom. Hrvatska danas ponovno ima novu vlast, ustaše i NDH su nevjerojatno aktualni. “Prije dva dana dugo sam razgovarao sa Slobodanom Šnajderom”, kaže u razgovoru Miki Manojlović. Pisac nikad nije odustao od namjere da postavi svoj tekst u HNK. Manojlović pregovara i s intendanticom HNK Dubravkom Vrgoč. O čemu? O jednoj Shakespeareovoj drami, toliko još smije reći.