Najveći događaj u kazalištu posljednjih godina pojava je glumaca koji pišu

Sad kad se već pomalo zaboravljamo lanjsku godinu i kulturne događaje u njoj, bistrije se vidi što je zapravo vrijedilo više. Dvojica umjetnika u teatru napravila su možda najviše, i to kao glumci i pisci istodobno. Zagrepčanin Rakan Rushaidat (47), glumac Zagrebačkog kazališta mladih, napisao je izvanrednu dramu „Slučajna smrt jednog redatelja“, u kojoj i izvanredno glumi, praizvedenu u zagrebačkom Teatru &td uoči Nove godine u režiji Dražena Krešića. Pazinjanin Dražen Bratulić (53), glumac zagrebačke Komedije, pak je tečno, ritmično i sa sluhom preveo s francuskoga libreto mjuzikla Jadnici Alaina Boublila i Jean-Marca Natela, premijerno izveden lani potkraj studenoga u njegovu matičnom dakle kazalištu u režiji gosta iz Slovačke, Čeha Stanislava Moše i pod ravnanjem Dinka Appelta, pri čemu je na premijeri i zapjevao/zaigrao protagonista, Jeana Valjeana.

Rakan Rushaidat sad već evo desetljećima zapanjuje publiku svojom snažnom glumom, glumom bez ostatka, a posljednjih ga godina prati glas da se želi uhvatiti režije. Nisam znao da piše. Ovaj njegov prvijenac kad ga počneš gledati djeluje kao improvizacija, u kojoj dakle sudjeluje troje glumaca, a s obzirom na kontekst Teatra &td, improvizacija je čak i očekivana. Posrijedi je kuća u kojoj se goji autorski teatar temeljen na improvizaciji, osobito od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su improvizaciju i rad bez unaprijed određena teksta,svojim predstavama etablirali Nataša Rajković i Bobo Jelčić. Godine 1998. praizvedena su njihova „Usporavanja“ a godine 1999. „Nesigurna priča“. Posljednjih godina sustigao ih je, da tako kažem, Ivan Penović svojim eksperimentalnim teatrom i apsurdističkim likovima, u predstavama „Prijeđanje vublike 148“ iz 2017. i „Katalonac“ 2018. Još je tu nekoliko autora te mi se Rakanov radnja zato činila isto jednom improvizacijom čiji je tekst nastao isključivo na probama, kao rezultat svojevrsnog team-buildinga scenskog. Međutim, kako se razvija radnja, shvatiš da je posrijedi ipak jedan podležeći, autorski glas. Kad pak pročitaš samu ovu jednočinku, shvatiš da je cijela radnja posve rigorozno zapletena i raspletena te da je posrijedi jedna čvrsta struktura koja se može dakle oživjeti na mnogo načina, za razliku od improvizacije, koja uvijek ostaje pojedinačnom i neprenosivom. Rakanovi likovi, pomalo ostarjeli glumac Aleksandar Hleb i dvoje mlađih glumaca, Megi i Petar, imaju prošlost, unutarnji život, karaktere i dinamiku odnosa no ta točna mehanika koja ih gradi i spaja ostala bi papirnata da je ne nosi jedan specifičan poetski diskurs. Rekao bih, Rushaidat je zapravo i pritajeni pjesnik, koji je unio u ovaj svoj rad upravo tu svoju neobjavljenu poeziju. Evo kako Petar opisuje svoju majku dok putuje tramvajem na posao:

Rakan Rushaidat

Tomislav Kristo/Cropix

"Ona je sama. A u gužvi. Zapravo kao i svi ostali tramvaj-ljudi. Bez obzira kako se oni osjećali, kakvo je vrijeme, koje je godišnje doba – oni putuju. I maštaju oni vjerojatno o velikim daljinama, ali čak i kad si priušte neko putovanje brzo osjete čežnju za tim malim, svakodnevnim avanturama odlaska na posao gdje je sve poznato, a opet novo i drugačije. Megi.. i ja sam takav! Volim te tramvaje, buseve, te zvukove.. zapravo, volim te male ljude. Oni su vječna inspiracija.“

Megi se na koncu pokaže kao protagonistica, što od početka nikako ne promišljamo i zaplet je dakle ove lirske, komorne jednočinke o glumcima, vrlo zanimljiv, a zanimljivi su i živi i karakteri sve troje aktera. Jedno urbano, sofisticirano djelo, iznimno i ponajbolji je to komorni dramski tekst posljednjih desetak godina u nas.

Dražen Bratulić dojmljivo pjeva vlastiti libreto. Kad čitaš taj njegov prijevod „Jadnika“ nakon izvedbe, još ti jasnije postaje koliko je pažljivo sačinjen. Izbjegava svaku rogobatnu riječ a naglasne cjeline se nadaju poput akorda tako da čak možeš prepoznati molske i durske riječi. Bratulić je studirao, prije nego što je diplomirao glumu, francuski i engleski jezik te je studij dotjerao gotovo do kraja. Kako bilo, svladao je izvrsno oba jezika i danas je on naš najznačajniji glazbeni prevoditelj. Bratulić je prepjevao mjuzikl „Moje pjesme, moji snovi“ za osječki HNK, za njih je prepjevao i songove za Sugar (Neki to vole vruće“, za Komediju veliki hit „Mama mia“, za njih je supreveo stihove za „Ljepoticu i zvijer“, zatim komediju „Brat bratu“, a još je za Centar za kulturu u Maksimiru preveo mjuzikl „Elf“. Imali smo u povijesti sjajnih prevoditelja među glumcima, poput Ive Juriše ili Tita Strozzija koji je preveo Goetheova „Fausta“, tako da je Bratulić čuvar tradicije.

Kad su pak posrijedi glumci pisci, tradicija je dakle jednako bogata. Biti glumac i pisati u našoj civilizaciji prirodno je, od Shakespearea i Molierea do evo današnjih dana. Znači, autor je rođen i sad ga sam teatar treba jednostavno prisiliti da i dalje piše. Bit će jednostavno šteta da Rakan Rushaidat ostane tek pisac jedne drame, ma koliko ona izvrsna bila. Jedno odijelo se uvijek izliže. Za početak, trebalo bi ovu njegovu jednočinku tiskati.

Dražen Bratulić pak je postao stalni neslužben Komedijin prevoditelj i tako možda najprominentnija figura u cijelom teatru na Kaptolu. Odlučan glumac, samozatajan radnik, neobična pojava, lirski nadaren pjevač – čini Komediju boljim mjestom kad dođe na posao.