PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

OKOSNICA KRLEŽINE JEDNOČINKE JE MAJSTORSKI ĐAVO FRANE PERIŠINA U kazalištu Marina Držića postavljena predstava 'Adam i Eva' u režiji Helene Petković

 

Drame u nas, osobito domaće, ne čita gotovo nitko tko ih ne izvodi, a često niti oni, pa nam se događa da i o dramskim piscima nemamo, zapravo, nikakvo mišljenje. Odnosno gajimo o njima kakvu iz prošlosti preuzetu, rekao bih profesorski mrtvu, akademski zaleđenu, predodžbu.

Krležina jednočinka “Adam i Eva”, posljednja u nizu “legendi”, danas opasno nalikuje na finalnu epizodu tv-novele, a njezina inovativnost, lepršavost, pohabala se s vremenom i postala prozirnom. Njezin simbolističko-ekspresionistički okvir danas se nameće tek kao kakva dramaturška galanterija, razni sporedni ali živopisni likovi, da se skrije plošno zbivanje s mnogo - pričanja.

Priroda vodvilja

Naime, posrijedi jest produljena svađa ljubavnička, gdje muškić želi pobjeći od ženskice koja mu je dosadila, ali ne može lako, jer ona mu je pomogla kad mu je bilo najteže, međutim nije ona baš čista u glavi, sustavno ga uznemirava kad je sa svojom suprugom (mobiteli, srećom za njega, još ne postoje, ali mu šalje i pet telegrama dnevno). Međutim, koliko god je luda za njim, ipak ne želi ni ona ostaviti svojega supruga, pa se eto taj Adam i ta Eva nalaze po hotelima, ljube i svade, sve dok je eto on grubo ne napusti...

Ona će se, kad se on ipak dakle odlijepi od nje, baciti kroz prozor, a on će se, kad vijest pročita u novinama, baciti pod vlak. Kao i u svakoj dobroj sapunici (jer možda će producent htjeti snimiti novu sezonu), ti naši ljubavnici nesretni ipak ožive, ovdje u jednom distopijskom raju, pa se priča o njihovoj ljubavi počne nanovo zapletati, od samog dakle početka, kad su se tek upoznali...

Da je posrijedi sapunica, indicira i to što nema neodgovorenih replika, nema ničeg što se nije reklo i što publika ne bi razumjela u odnosu na toga Adama i na tu Evu.

Dakako, sapunice su se prvo igrale u teatru (televizija nije postojala), a zvale su se, i danas se zovu - vodvilji. Vodvilj jest, primjerice, i Ibsenova “Nora”, koja počiva na klasično vodviljskoj peripetiji s pismom i krivotvorenim potpisom...

Arhetipski sočno

Razlika između klasičnih pisaca i pisaca sapunica jest u tome što ovi prvi eto zbilja znaju napisati ljubavnu svađu upravo arhetipski sočno, nimalo rutinski, živopisno tračerski, pa sapuničarima ne preostaje nego li da im - zavide.

Znači, ovaj Krležin vodvilj nesavršen je za kazalište utoliko što ima radnje za nekih 45 minuta tv-epizode, pa ga zato valja nadograditi. Mlada redateljica Helena Petković Krležu je očito eto pažljivo pročitala i, bit ću drzak, prilagodila za kazalište te je njezin “Adam i Eva” teatarski a ne medijski događaj. Dramaturški - tu je ubačeno, za novog glavnog lika, Đavla u mnogo obličja, nazvanog Nepoznati, ponešto ulomaka iz najboljega Krležina romana - “Na rubu pameti”.

U njezinoj adaptaciji Krleža ostaje autentičan, a glavni lik postaje zapravo dakle jedan ekspresionistički oblikovan Đavo, u mnogim svojim obličjima sastavljen od sporednih likova iz ove jednočinke, ujedinjenih u protagonista kojega majstorski daje Frane Perišin.

Pet madraca

Znači, više nemamo sapunicu, nego jednu neoekspresionističku, autentičnu priredbu, koja je uspjela u jednoj donedavna zapuštenoj instituciji, usto u Gradu koji Krležu podnosi onoliko malo koliko je malo Krleža podnosio Grad (“sumarno: skupo, vruće, bezobrazni konobari, komarci, klerikalci...”).

Skladatelj Damir Šimunović, scenografkinja Ana Martina Bakić, kostimografkinja Tea Bašić i autorica svjetla Vesna Kolarec dali su skladnu cjelinu jednoga diskretnog, osviještenog kiča, koja je za glumce u prvom dijelu koliko poticajna toliko zahtjevna. Širok prostor, diskretno ali dobro osvijetljen, lila vertikala od zastora, crven tepih, na prosceniju bazen (koji je u prvom dijelu otkriven mjesto skriven).

Imamo dakle nepatvoren pathos scene i kostima - ona u bijeloj haljini “lomnoj”, na njemu samo košulja bijela, a prsluk crn, muški, kao i hlače, bosonogi, pet madraca po kojima padaju i koje prevrću - sve to nije lako igrati a ne ispasti naivan. I potrebna je fizička snaga, unutarnja energija, bez kakve i nema kazališne uloge.

Prvi put sam gledao Mladena Kovačića u teatru i posrijedi je ozbiljan mlad glumac, koji je ovdje Adama odigrao kao suvremenog muškarca kojemu je naprosto svega - dosta. On ne drami, ne kuka, nego ga melju događaji i situacije. Već činjenica da će se baciti pod vlak iz grižnje savjesti, ograničava ga od ranije spoznaje koliko je situacija ozbiljna, i on na tu svoju ženku nije nego verbalno agresivan jer ne misli ništa loše i ništa kobno. Evu Nika Lasić igra isprva na rubu uvjerljivosti.

Naime, ta je uloga mnogo slabije napisana, jer ta Eva nije nego li histerična, a naša mlada glumica nikako ne djeluje kao da bi se mogla baciti kroz prozor zbog eto plašljiva ljubavnika. No, s vremenom, kako ipak dobiva priliku za dominaciju, postaje uvjerljiva, a u finalu, kad je već s one strane ogledala, definitivno je točna i nosi zbivanje. Znači, u njihovoj suigri ima previše pokušaja komunikacije, ona njega zapravo uopće ne sluša! Ni riječ ga ne čuje.

Užitak u igri

Frane Perišin presvlači se više puta, i svaki put sve je elegantniji i neobuzanije nepredvidiv i šarmantan. Čas misliš da će nestati, čas te razgali njegov zaokružen a opet hrapav bariton, njegove od glave do pete elegantno posložene geste. Još k tome uživa u vlastitoj igri, i to ne krije pred publikom. Pjeva čarobno osjećajno, čak i kad potpuno falša.

Privukle su me gluma i čista scenska energija Marije Šegvić, kao Žene u crvenom, solidna je bila Anđela Bulum kao Opatica, blijed Tomislav Krstanović kao Čovjek sa zagonetkom, a kao zalutao u predstavu Boris Matić kao General.

Muzikalan bend uživo, pozadi, pogoni međučin umiranja (koji je ipak mogao biti pet minuta kraći, a sviraju Bojan Beribaka, Vlaho Bonačić, Nikša Sentić i Žarko Dragojević.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:24