Shakespeareovim "Snom Ivanjske noći" još iz 2007., koja je živjela sve do 2015., neobično dugo za današnje vrijeme u kojem politika diktira javnim kazalištima da neprestano moraju praviti nove predstave i gušiti stare, bez obzira na to koliko su te "stare" predstave gledane.
"Cyrano de Bergerac", povijesno-romantična drama iz 1897. francuskog pisca Edmonda Rostanda (1868. - 1918.), u nas se igra relativno često, što znači otprilike svakih deset godina do dvije premijere od Osijeka do Pule, a ova režija Aleksandra Popovskog (prijevod Ivana Kušana) jest, zapravo, uspjela, ali relativno. Nije me, dakle, oduševila, ali niti razočarala. Rekao bih da nije jasno zašto je stanku zazvao četvrti čin, tako da publika pomisli da nema antiklimaksa i da je predstavi kraj? Zbog tehničkih razloga? Nadalje, režija je odviše oslonjena na glavni lik, samoga Cyrana, kojega igra Ozren Grabarić, pa se do konca stvara dojam da je posrijedi jedna gotovo monodrama s mnoštvom "pomoćnih glasova". E, sad, Ozren Grabarić jest ne jedino meni među kritičarima omiljen glumac te je, što se mene tiče, i ovdje učinio čaroliju. No, zacijelo ima gledatelja kojima se Grabarićeva pojava i gluma čine manje privlačnima, a takvima onda ova predstava može predstavljati nepotreban napor.
Popovski je uspio, pak, utoliko što stvara teatralnost, što predstava gradi vlastiti svijet konzistentno i što je u tom svojem ponešto djetinjastom stilu dosljedna. Početna situacija u tekstu, gdje Cyrano upada na pozornicu na kojoj već traje predstava, ovdje je hipertrofirana u jedan metakazališni čin s razbijanjem i doslovnom dekonstrukcijom kazališnih pomagala. Cyrano razbacuje mikrofone i obara stalke s reflektorima. Nikad tako nešto nisam vidio u teatru i nije bilo dosadno. Potom je Grabarić-Cyrano još pobacao sve te reflektore i mikrofone s pozornice u "ulice" sa strane te se pitam jesu li posrijedi rashodovani mikrofoni i kako su tehničari dopustili da im obaraju i šutaju očito ispravnu rasvjetu. Inače su osjetljivi za svoju opremu slično kao i violinisti za svoje instrumente te mora da ih prizor uvijek ispočetka snažno uznemiri.
Režijski je, pak, prilično rekao bih studentska dosjetka da Cyrano okonča taj prvi čin skidajući svoj čuven predug nos, koji ga čini dodatno ružnim, te da sad taj nos, sve do petog čina, predstavlja golema replika od nekakve plastike na gotovo pola pozornice, dotad prekrivena ružnim najlonom, s golemim nosnicama kroz koje se glumci provlače ili na vrhu sjedi Roksana, uzročnik ne jedino Cyranove ljubavne patnje. Peti čin teče, pak, pod odozgo nakošenim ogledalom, sve zajedno rad Vanje Magića. Kostimi Marite Ćopo i Mije Popovske isto su nepotrebno eklektični, nekako napola zaglavljeni između historicizma i banalnosti, kao da nije bilo dovoljno novca da se išta istjera do kraja.
Zanimljiv je još i jedan tehnički rekvizit na sceni. Oblik bureta s prednjim kružnim otvorom kroz koji manualnim potiskivanjem izlaze kružnice od dima, poput velikih kolutova iz cigare. Izum jednostavan, a eto nov! Mogli su ga i stari Grci imati...
Ozren Grabarić, dakle, dominira kao nesretni junak-antijunak te se njegova priča zaokružuje kao prirodno uvjerljiva. Dobro su režirani prizori između njega i mladog Kristijana Petelina koji isto uvjerljivo, ali opet ponešto ipak odviše pasivno, igra svoju ulogu ljepotana i nedobrovoljna antagonista Cyranova, Christiana de Neuvillettea. Njihov nesporazum ujedno je i sporazum. Lara Nekić, mlada glumica koju rado hvalim, igra Roksanu, da tako, formuliram, postojano, ali nisam siguran da se u ulozi i liku osjeća baš najugodnije. Njezina scenska pojava i energija zapravo su možda odviše smirene za ovoliko u biti seksualiziranu heroinu, koja muškarce obesnažuje jednom gotovo nesvjesnom koketerijom. Reklo bi se da previše racionalno djeluje u gotovo svakom prizoru, a najviše kad se nađe u graničnim situacijama.
Boris Svrtan kao Grof de Guiche primjereno je žovijalan i tek na drugi-treći pogled zao, igra na rubu karikature, ali ne prelazi u nju te ostaje dovoljno zlokoban i jedino njegovu pojavu kvari odviše karikaturalan kostim. Valja posebno naglasiti i jednostavnu a snažnu pojavu Ranka Zidarića kao Lignierea. Tobože odsutna glasa, pod kapuljačom, kao da jedini on uranja u stoljeća dok igra teče. Nisam pisao o njemu od veljače 2025. i premijere "Kralja Ubua" u Kerempuhu. Otad je triput trebao sigurno umrijeti, ali nije, nego je ušao u medicinske anale kao gotovo jedinstven slučaj te sad, prijatelj moj, glumi lako, kao zbilja jedan povratnik s putovanja u nepovrat.
Komentari
0