Ime Antonije Kassowitz-Cvijić nije poznato široj javnosti, niti mnogim zagrebačkim ljubiteljima kazališta. Riječ je o ženi koja je bila feministica, čiji su sinovi imali dva prezimena, koja je počela intenzivno pisati tek s 44 godine i iza sebe ostavila brojne tekstove o starom kazalištu u Zagrebu.
Oko 400 stranica njenih tekstova objedinjeno je u knjizi "Iza starog zastora", koju je priredio Hrvoje Ivanković, a objavio ju je Hrvatski centar ITI. Svečana promocija održana je prošlog tjedna u zagrebačkom HNK.
Antonija je bila kazališna kroničarka Zagreba, koja je na popularan način opisala mnoge segmente kazališnog života vremena u kojem je živjela, ali i onog prije. Nisu je zanimali smo glumci i redatelji, nego i svi oni koji sudjeluju u stvaranju kazališnog čina. S jednakim je žarom pisala o šaptačima, frizerima, krojačima i dekoraterima. Osim što je napisala nekih 150 tekstova o kazalištu, ostavila je i devet knjiga, različitog žanra. Od rada vezanog za odgoj mladih, preko monografija kazališnih i glazbenih umjetnika, do priča za mlade... Bila je pedagoginja školovana u Beču, napisala je knjigu "Rukovođ za zabavište" (naš prvi priručnik za odgoj predškolske djece) i za njega je 1900. godine dobila Grand Prix na Svjetskoj izložbi u Parizu.
Nakon udaje morala je prestati s pedagoškim radom, jer ondašnji zakon to nije dozvoljavao, no kad joj je muž upao u financijske probleme, osnovala je Školsku papirnicu i osam godina zarađivala za život svoje obitelji. Potom se zbog bolesti morala povući, ali je tada, nakon duge pauze, počela ponovno pisati i to za novine i časopise.
Nije joj bilo strano na papir prenijeti, recimo, nezgodu sa zaboravljenim vizirom u jednoj predstavi i načinom na koji su se glumci, ponajviše glumica, snašli u toj situaciji. Ili kako nikad nije bilo novca za elegantne kostime, pa su ‘imućni kicoši‘ glumcima posuđivali bunde. Ako bi se kicoš htio sam prošetati u bundi, nekad bi to značilo da će se predstava otkazati, jer glumac nema kostim. Bilo je grozno i s cipelama, koje su glumci također posuđivali, a znale su im biti male ili velike, pa je to utjecalo na njihovo kretanje na sceni. Pisala je i o važnim ljudima u zagrebačkom teatru tog vremena: o Maci Peris, Adamu Mandroviću, Dmitriju Demetru, Mariji Ružički-Strozzi...
No, zašto je Antonija zapravo posve pala u zaborav, iako je živjela relativno nedavno? Rođena je, naime, 1865. u Zagrebu, a preminula 1936. godine. Ipak, na njeno ime nailaze samo pasionirani istražitelji zagrebačke povijesti, kojima nije strano kopati po arhivima. Što je još zanimljivije, na nju neće naići samo oni koji istražuju kazališne teme, nego i opću zagrebačku povijest. Kako je onda moguće da za nju zna samo mali broj ljudi? Je li stvar u tome da je bila žena, koja je stvarala u vrijeme kada su jedina priznata ženska zanimanja bila ona pomoćna? Svijet je u Zagrebu priznavao, recimo, sobaricu i piljaricu, ali ne novinarku. Ili je više problem u njenom stilu, previše modernom za to doba? Tekstovi su joj, naime, bili pitki, pisani kao u današnje vrijeme, ali takav stil nisu previše voljele neke ozbiljne akademske glave. Toliko ga nisu voljele da su, recimo, od nje tražili da prepravi prvi dio planiranog djela "Tri vijeka kazališta u užoj Hrvatskoj". Nakon što im je poslala rad, iz Matice hrvatske, koja je to djelo trebala izdati, stigla joj je neočekivana ‘pljuska‘. U čak 97 točaka primjedbi na njen tekst bilo je i onih koji su bili vezani uz stil, formu i pravopis. Drugim riječima, nije im valjalo baš ništa kod gospođe koja je u tom trenutku iza sebe imala 22 godine intenzivnog pisanja i to u brojnim izdanjima, uključujući i ona Matičina.
- Ona sebe nije doživljavala kao novinarku, nego kao kroničarku zagrebačkog kulturnog života i novije povijesti. Svojim djelovanjem prkosila je predrasudama društva u kojem je živjela. Nikad se nije javno deklarirala kao feministkinja, iako se, zahvaljujući svojoj majci, inače nećakinji Vatroslava Lisinskog, s idejama tog pokreta upoznala još u najranijoj mladosti. Znakovito je, primjerice, da je poslije udaje zadržala i svoje prezime te da su i njezina dva sina nosila i očevo i majčino prezime što potkraj 19. stoljeća nije bilo baš uobičajeno. Za života je trpjela brojna omalovažavanja koja su dijelom dolazila zbog nerazumijevanja i predrasuda, ali dijelom i zbog jala. Za razliku od nekih svojih umnih kritičara, ona je, naime, bila nevjerojatno produktivna, a iako su njezini tekstovi bili važan prinos povijesti kazališta, glazbe i likovne umjetnosti, njihov zavodljivi publicistički stil bio je privlačan širem krugu čitatelja - kaže nam Hrvoje Ivanković, koji priznaje kako je i sam, istražujući stariju periodiku, znao slučajno naići na njezine tekstove koje bi, privučen živopisnim stilom i mnoštvom nepoznatih mu podataka, u cijelosti pročitao, iako najčešće nisu imali veze s temom kojom se sam trenutačno bavio. Tako ga je s vremenom zainteresirala i njihova autorica, pa je počeo istraživati njezin rad što ga je na kraju ponukalo da priredi knjigu kazališnih ogleda i portreta Antonije Kassowitz-Cvijić, nadajući se da će je tako izvući iz zaborava i potaknuti revalorizaciju njezina opusa.
Publicistički stil pisanja, nevjerojatna produktivnost, feminizam i odbojnost nekih uvaženih muževa tog vremena podsjećaju nas na Zagorku, odnosno, njenu muku. Možemo li Kasowitz-Cvijić nazvati kazališnom Zagorkom, pitamo ga. Istina, Antonijina djela nitko nije nazvao ‘šund literaturom za kravarice‘ i bilo joj je lakše jer je došla iz ugledne zagrebačke obitelji, a Zagorka nije, no svejedno postoje neke zajedničke crte u sudbinama obiju žena.
- Možemo, ali samo načelno, po predrasudama i omalovažavanjima s kojima su se susretale. No Antoniju to ipak nije spriječilo da svoje radove objavljuje u najčitanijim i najuglednijim tiskovinama tog vremena od Jutarnjeg lista i Novosti do Hrvatskog kola i raznih kazališnih časopisa - kaže Ivanković.
Antonija Kassowitz-Cvijić u svojim je tekstovima koristila tri vrste izvora. Najprije svoja vlastita sjećanja, jer je od malih nogu bila u kazalištu i poznavala je mnoge ljude koji su tamo radili. Potom je tu istraživanje arhivske građe, kojem se ozbiljno predavala, i zadnje, ali ne manje bitno, jest ono što ju je, kako Ivanković piše, učinilo ‘kradljivicom uspomena‘. Svjesna činjenice da oko nje žive ljudi koji su imali značajnog udjela u rađanju i institucionalizaciji hrvatskog glumišta, često je razgovarala s njima te je njihova sjećanja i opservacije uključivala u svoje tekstove. Pisala je o naoko sporednim stvarima, poput zastora ili rasvjete, ali, recimo, i o strepnji ‘stare kazališne garde‘ koja se 1895. suočila s preseljenjem iz Varoškog kazališta na Markova trgu u žutu zgradu na današnjem Trgu Republike Hrvatske. Nju, u kojoj je gotovo 90 godina nakon njene smrti predstavljena knjiga njenih tekstova, vrlo je malo spominjala. Bila je, naime, sentimentalno vezana za staro kazalište, čiji je izgled, mirise i boje vješto prenijela u naša vremena. Jer, o njemu se ne zna baš mnogo. Imamo sačuvan tek jedan zastor prenesen iz starog teatra u novi i znamo, zahvaljujući rekonstrukciji Aleksandra Freudenreicha, kako su izgledali gledalište i pozornica. To je sve što smo dosad znali, no Antonija nam je sad otkrila mnogo, mnogo više o toj instituciji koja se nalazila na mjestu današnje Skupštine Grada Zagreba i koje tamo odavno više nema.
- Istina je da se u svojim tekstovima često bavila kazalištem i glazbom, ali je napisala i brojne feljtone o tzv. maloj povijesti, o svakodnevici Zagreba i njegovih stanovnika u 19. te na početku 20. stoljeća. Ti nam članci posreduju živu i jedinstvenu sliku tog vremena i mislim da su i oni zaslužili da ih se prikupi, izabere i objavi u posebnoj knjizi. No to bi trebao napraviti netko tko je u ‘zagrebačku temu‘ puno upućeniji od mene i tko bi ih mogao popratiti nužnim bilješkama i komentarima - istaknuo je Ivanković.
Komentari (0)
Komentiraj