Doslovno je nemoguće biti žena. Moraš biti mršava, ali ne previše. I nikada ne smiješ reći da želiš biti mršava. Moraš imati novca, ali ne smiješ tražiti novac jer je to vulgarno. Moraš biti šefica, ali ne možeš biti okrutna. Trebaš voljeti što si majka, ali ne pričati cijelo vrijeme o svojoj djeci. Moraš odgovarati za loše ponašanje muškaraca, što je apsurdno, ali ako to istakneš, optužuju te da se žališ - dio je monologa iz filma "Barbie", koji je tako krasno sažeo ono što mnoge od nas tijekom života barem jednom pomisle. Kad nas pritisnu okolina, očekivanja i zadaci, kad svatko od nas traži nešto drugo, pomislimo: "Kvragu, pa što više hoćete od mene?!" Dobra stvar je što u ovom vremenu možemo osvijestiti da to što društvo očekuje od nas nije realno i pokazati mu srednji prst. No kolike prije nas to nisu mogle i, zapravo, kolike među nama to i danas ne mogu?
Padne čovjeku baš to na pamet dok gleda posljednje pripreme za novu predstavu koju spremaju u zagrebačkom kazalištu &TD. Riječ je o autorskom projektu "Djevojka s rogovima", koji će biti praizveden 1. travnja i koji na scenu donosi priču o ženskom stvaralaštvu, hrabrosti, strasti i - boli. U njega su upletene biografije triju žena koje su nam dobro poznate - Fride Kahlo, Dore Maar i Mileve Einstein. Polazeći od njihovih priča, glumice Mia Bujan, Dorotea Ilečić Sever i Ema Šunde povlače paralele između pitanja za koja pretpostavljamo da su mučila te žene i onih s kojima se žene suočavaju danas. Jedno od njih je i ostavlja li želja za uspjehom prostora za iskazivanje ranjivosti? Je li ranjivost uopće dopuštena "rogatim" djevojkama, djevojkama koje se bore za sebe neovisno o ograničenjima koja im se neprestano nameću?
- Jednu razinu koncepta predstave čini privatna sfera samih glumica kao izvođačica. Scenski prostor je definiran kao izmaštana glumačka garderoba, u kojoj zatičemo glumice koje vježbaju song za početak predstave i raspravljaju o pitanjima koja ih muče. To su pitanja o karijeri, o uspjehu, o ljubavi, o strahovima vezanima za budućnost... Što sve trebaju žrtvovati, čega se sve trebaju odreći kako bi došle do svojih ciljeva? Do svih ovih pitanja smo došli prvotno kroz analizu i biografije Fride, Dore i Mileve. Pokušale smo ući u njihove situacije, osjećaje, dvojbe, i verbalizirati pitanja koja su im se postavljala - kaže nam redateljica Kristina Grubiša, koja je i u ovom projektu surađivala s dramaturginjom Karlom Leko, a scenski pokret je osmislila Raffaella De Luca.
Kristina dodaje da su u procesu istraživanja primijetile da su pitanja Fride, Dore i Milene ista ona koja muče Miju, Doroteu i Emu, ali i ostale. I još nešto - kako tada tako i danas, ženska nježnost se često nažalost percipira kao slabost. Kao izostanak logičkog razmišljanja, staloženosti, razumnosti.
- Mislim da govorim u ime mnogih žena kad kažem da sam sama na svojoj koži velik broj puta osjetila upravo to, jednu vrstu izigranosti koja dovodi do sumnje u mogućnost prepuštanja drugoj osobi. Nije tu riječ samo o partnerskim odnosima nego prijateljskima, obiteljskima, poslovnima... Kad se više puta opečete, nije čudno da imate potrebu bježati od emocija, nježnosti, intuicije. No mislim da to nije točno ni pravo rješenje. Osobno se trudim pronaći balans između postavljanja granica i davanja sebi neke "dozvole za ranjivost", unatoč prethodnim iskustvima. Potrebna je promjena percepcije nježnosti i ženstvenosti na jednog široj društvenoj razini jer javna ranjivost je itekako hrabar čin - ističe Kristina, koja se inače nedavno prijavila za služenje vojnog roka.
Vojska ju je, naime, zanimala od srednje škole, kada su joj u razred došli pripadnici te organizacije da bi predstavili mogućnost rada u toj struci. Isprva je ideju odbacila jer se nije smatrala dovoljno fizički i mentalno snažnom za sudjelovanje, a osim toga, privlačile su je umjetnost i društvene znanosti.
- Sada, kada sam pri kraju studija kazališne režije, primijetila sam da još uvijek imam mogućnost prijave na dragovoljni vojni rok te sam tu priliku morala iskoristiti i probati. Nedavno sam bila na sistematskim pregledima i nadam se da je sve prošlo u redu. Ljudi me znaju pitati kako to da kao umjetnica imam želju za smjerom u kojem umjetnost nije u prvom planu, ali ja osobno vidim mnoge sličnosti između režije i vojske. Za obje su potrebne disciplina, organiziranost i posvećenost, što su sve vrijednosti kojima se divim i težim - ističe Kristina.
Komentari
0