Priča o Mati gastarbajteru kao kritika EU

ZAGREB - Rene Medvešek napravio je u ZKM-u prosječnu predstavu u usporedbi s njegovim najboljim režijama. Nije izgubio duhovitost, glumci i dalje rado slijede njegove scenske dosjetke, no postao je, u neku ruku, odviše verbalan, čak i naporno doslovan. “Čovjek koji je spasio Europu” prerađen je tekst radiodrame “Čovjek koji je spasio Nizozemsku” pokojnog hrvatskog klasika Antuna Šoljana , osamdesetih popularne u europskom eteru.

Travestija narodne priče

Posrijedi je travestija nizozemske narodne priče o dječaku koji je spasio zemlju začepivši prstom rupu u nasipu. Šoljanov tekst dramaturški je preradila Pavlica Bajsić, kći proslavljena Šoljanova redatelja Zvonimira Bajsića, osvanuo je kao svojevrsna kritika proklamirane šarolikosti Europske Unije, i problematizira njezin multi-kulti model.

Nestabilan identitet

U središtu je zbivanja gastarbajter Mate koji apsurdistički dva dana čuči na nasipu držeći prst u spornoj rupici. Njegov je identitet nestabilan, pa je čas iz Dalmatinske zagore, a čas iz Međimurja. Igra ga mladi Goran Bogdan , još neizbrušen glumac s očito mnogo većim komičarskim nego dramskim potencijalom. Igra poletno, zainteresirano, rekli bismo radosno i nije razočarao, premda mu nedostaje, što bi se reklo, dubine. Pozornicom defilira deveteročlani ansambl, a glazbenu pratnju uživo daje poznat etno sastav Cinkuši. Scena Tatjane Lacko koso je položena taraba po kojoj se vere glavni glumac. Uvrh toga improviziranog nasipa je most kojim u jednoj sekvenci prošeću stanoviti turisti te domaći ljudi koji jadnog Matu ili ne primjećuju ili ga se uplaše pa pobjegnu.

Crni kišobrani

Među ostalim glumcima, predanom igrom i komikom ističe se Maro Martinović, a uz njega i Filip Nola.

Predstava je oglašena kao završni dio Medvešekove trilogije, čiji je prvi dio bila predstava “Vrata do”, drugi “Najbolja juha! Najbolja juha!”, a zajedničko im je da ismijavaju jezik modernih medija koji svaki događaj prerađuju shematski, hiperbolično i zapravo falsificiraju, a ne podražavaju stvarnost.

Taj hiperbolični lažni optimizam glavno je pogonsko gorivo predstave u kojoj se nižu maštoviti prizori, tipični za Mevešeka. Primjerice, u polumraku devetoro glumaca otvara i zatvara crne kišobrane grakćući ili, na koncu, igraju u slow motionu nogomet s loptom na štapu.

Žrtva manirizma

Kako predstava odmiče, tako postaje sve poletnija pa donekle poništava nedorečenost osnovne ideje: kritiku političkog modela u čijoj se bazi kriju stara neprijateljstva, predrasude i nepovjerenje.

Medvešek se i ovom predstavom potvrdio kao vješt redatelj, no donekle i kao žrtva vlastitog manirizma.