PRERANA SMRT TOMAŽA PANDURA

Provocirao je kazalištem, gledao je daleko i gledao je široko

 Maja Zlatevska / EPH

Tomaž Pandur, najpoznatiji slovenski kazališni redatelj, umro je u Skoplju od srčanog udara za probe Shakespeareova "Kralja Leara" u Makedonskom narodnom teatru. U veljači je bio napunio 53 godine. Na taj se način pridružio dugoj koloni kazališnih umjetnika koji su smrtni čas dočekali na pozornici ili oko nje.

Najslavniji jest Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière, francuski komediograf, pisac i glumac, koji je umro 17. veljače 1673. pošto je kolabirao zaigravši u vlastitu komadu "Umišljeni bolesnik", dakako Argana, hipohondra iz naslova…

Srčani udar došao je glave, primjerice, slavnom britanskom opernom pjevaču talijanskih korijena Fredericku Federiciju dok je 3. ožujka 1888. pjevao u Australiji u Melbourneu rolu Mefista u operi "Faust" iz pera Francuza Charles-Françoisa Gounoda. U dvadesetom i ovom stoljeću zabilježena je smrt stotinjak umjetnika na otvorenoj sceni ili neposredno nakon izvedbe. Većinom su to bili glumci i pjevači, ali mnogo je među njima i dirigenata: od Austrijanca Felixa Mottla koji je umro 1911. ravnajući Wagnerovom operom "Tristan i Izolda" do evo Israela Yinona, kojega je smrt odnijela lani u siječnju dok je u Švicarskoj u Lucerneu dirigirao jednu simfoniju Richarda Straussa

Tomaž Pandur umro je i prerano i neočekivano. Tko bi pomislio da je uopće bolestan: vitak, smiren, uredan, hitar, ostavljao je dojam vječitog mladića…

Bilo kako bilo, ako se već mrijeti mora, za kazališnog umjetnika nema boljega mjesta za umiranje do pozornice. Rekao bih da je to, ako i žalosna, ono ipak za njega nagrada.

De mortuis nil nisi bonum (O mrtvima sve najbolje) savjetuje latinska poslovica. Držat ćemo se nje. Pandur bijaše značajan umjetnik koji je mnogo držao do vlastita položaja. Njegove predstave tražile su mnogo novca i bile su raskošne. Temeljile su se u visoko stiliziranoj sceni, raskošnim kostimima, ilustrativnoj glazbi i, rekao bih, unificiranim glumačkim gestama. Posrijedi bijaše oblik post-avangardnog teatra koji narušava kazališnu iluziju tako što je prenaglašava. Njegove predstave epskih proporcija najradije bih nazvao sinestetičkim.

Tomaž Pandur rodio se u Mariboru, gdje je završio osnovnu i srednju školu i potom diplomirao režiju na Akademiji u Ljubljani. Teatrom se počeo baviti kao gimnazijalac: osnovao je svoju prvu kazališnu skupinu "Tepsisovo kolo". Diplomirao je 1988. osvojivši studentsku Prešernovu nagradu za režiju. Pozornost šire, tad jugoslavenske, kulturne javnosti pokušao je privući već svojom prvom profesionalnom režijom: "Šeherezadom", koju je postavio u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Predstava danas uživa kultni status, no u svoje doba zanimanje je izazvala prije svega gostujući u zapadnoj Evropi i šire. U razdoblju od 1989. do 1996. radio je kao umjetnički direktor Drame Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru. Ondje je ne samo uspješno razvio strelovitu karijeru nego zapravo uzeo zalet koji će ga nositi do konca života.

U mariborskom teatru režirao je za sedam godina šest predstava, među kojima je najveći odjek imala njegova grandiozna inscenacija Danteove "Božanstvene komedije" iz 1994. a velik publicitet zaslužile su i njegove režije Shakespeareova "Hamleta" i Goetheova "Fausta". Iz Maribora, čiji glavni teatar ostavlja u velikom dugu, odlazi u Sjedinjene Američke Države. Dulje vrijeme kloni se režiranja, a zatim otpočinje, godine 2002., njegovo španjolsko razdoblje. Utemeljuje u Madridu, gdje se trajno preselio, sa sestrom Livijom Pandur, Kazalište Pandur Theatres. Španjolska je osvanula kao obećana zemlja za Pandura. Toliko je ondje dobro primljen da mu je država godine 2011. dodijelila visoko odlikovanje, Red Izabele Katoličke.

Među ostalim, ponovno postavlja "Božanstvenu komediju", ovaj put jedino "Pakao", zatim opet "Hamleta", režira velike predstave u Njemačkoj...

Hrvatskim kazališnim znancima Pandur je relevantan postao već svojom "Šeherezadom". U nas gostuje, među ostalim, i njegova "Božanstvena komedija". U Hrvatskoj nije režirao sve do 2006., kad je na Brijunima zaigrala, u koprodukciji s Kazalištem Ulysses, njegova predstava "Tesla Electric Company". Potom je na Brijunima godine 2008. režirao i veliku koprodukciju "Kaligula".

Godine 2011. u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu režira predstavu "Rat i mir", po Tolstojevu veleromanu koji je dramatizirao Darko Lukić. To je najbolja predstava koju je napravio u nas. Sljedeće godine na Dubrovačkim ljetnim igrama režira Euripidovu "Medeju" (u novom prijevodu Lade Kaštelan). U zagrebačkom HNK režirao je potom i treću godinu zaredom: 2013. inscenira Krležinu ranu jednočinku "Michelangelo Buonarroti". Ta je predstava ujedno najslabija Pandurova među onima koje su suproducirali ili producirali hrvatski teatri. Tomaž Pandur u ovome stoljeću usko je surađivao s hrvatsko-austrijskom dizajnerskom manufakturom Numen, čiji su članovi poduprli njegove najbolje predstave veoma estetiziranom scenom, dizajnom koliko hladnim toliko i raskošnim.

Tomaž Pandur vezan je uz Hrvatsku bio među ostalim i glumcima. Njegov omiljen dramski umjetnik u nas jest Livio Badurina, izvanredan glumac zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, koji je, među ostalim, zaigrao u svim njegovim hrvatskim koprodukcijama.

Pandur će ostati zapamćen kao umjetnik velikog kapaciteta i velikih ambicija. Svoju je umjetnost držao za nadnacionalnu i univerzalnu.

Bilo kako bilo, Pandur nikad nije osvanuo sitničav, provocirao je kazalištem, kloneći se riječi kao izvora senzacija, gledao je daleko i gledao je široko. Na prilično bolan način shvatio je da nitko nije prorok u svojoj kući. Nisu ga zadovoljavale postojeće sheme i postojeći modeli u institucionalnom teatru. Sloveniju je postavio na suvremenu kazališnu kartu Evrope i, općenito, vratio interes za kazalište među širu kulturnu javnost.

Njegova estetika snažno je utjecala na cijeli niz redatelja na prostoru bivše Jugoslavije, a svojim je djelovanjem zadužio eto i nekoliko evropskih kultura.

Bolje primljen i shvaćen u inozemstvu nego u domaji, Pandur je većinu svoje karijere ostvario u inozemstvu. U Španjolskoj je pronašao, što se kaže, drugu domovinu, ali nije se odmetnuo niti od prve. Jedino mu je, eto, bila malko pretijesna…

Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 14:22