BEZ DLAKE NA JEZIKU

RADKO POLIČ NA BRIJUNIMA: 'Ni Slovenija ni Europska Unija ne funkcioniraju kao države'

 Vedrana Peteh / CROPIX
Polič je ovog ljeta igrao glavnu ulogu u novoj predstavi Kazališta Ulysses, “Shakespeare ljetne noći - varijacije” koja je premijeru imala prošlog tjedna na Brijunima

Radko Polič ovog ljeta igra glavnu ulogu u novoj predstavi Kazališta Ulysses, “Shakespeare ljetne noći - varijacije” koja je premijeru imala prošlog tjedna na Brijunima. Moćan i težak, kao da nosi savjest čovječanstva u tih 400 godina koliko je prošlo od smrti Williama Shakespearea.

Na pitanje što igra u toj predstavi, tko je on, odgovara - čovjek. “Ništa drugo. Čovjek, na kojem se naslagala i ljepota i grozota i ratovi i poezija i umjetnost i znanost, sve ono što se nakupilo u meni, Radku Poliču Racu. Ja sam prvo čovjek, tek onda imam ime, tek onda imam neku nacionalnost: mjesto gdje sam se rodio, u Črnomelju, pored Kupe, u Bijeloj Krajini. Taj je čovjek na sebe preuzeo ogroman križ, guram ogroman Sizifov kamen, nikako ne mogu ni odgurati ni odbaciti taj teret sa sebe, tu muku ovoga svijeta.” Savjest svijeta.

Nismo samo masa za klanje

U predstavi u režiji Lenke Udovički on je Čuvar Shakespeareovog pamćenja, dok Shakespearea suptilno igra Katarina Bistrović Darvaš. Tekst se sastoji iz niza citata Shakespeareovih djela, u izboru i dramaturgiji Željke Udovičić Pleština. Koristili su i Borgesa, koji u svojem “Shakespearevom pamćenju” citira Spinozu i kaže da kamen hoće biti kamen, tigar hoće biti tigar. “I ja hoću biti ja! Taj ‘ja’ je vrlo bitan, jer on danas nestaje, političari ga brišu, kažu: vi ste naš narod. A gdje je pojedinac, gdje je svijest i odgovornost pojedinca? Nismo samo masa za klanje”, ističe Polič.

U predstavi alarmiraju gledatelja: daj počni razmišljati, valjda imaš mozak! Valjda ti ne mora stalno netko drugi šaptati što kupiti, gdje ići, kako živjeti. “Valjda znaš na kojem si svijetu, i što se događa na tom svijetu. Ne mogu vjerovati da ljudi tako radosno hodaju, vidim nitko nema novine, nitko se ne želi baktati s onim što se događa. A u ovom trenutku umire ogroman broj ljudi, i to vrlo blizu: Sirija, Irak, Pakistan. Važna je i Amerika: ako onaj kreten pobijedi, to je kao da je pobijedilo pola Hitlera!”.

Predstava je za njega jako zahtjevna, ne samo zato što mu je nedavno u ramenu pukla tetiva pa uopće ne bi ni mogao igrati da ovdje na Brijunima, kako kaže, nema svoga šamana. Shakespeare je zahtjevan. “Iziskuje od svakoga da stoji iza tih riječi, a riječi su tako teške, tako suvremene i tako ubitačne, diraju u savjest i dušu svakog pojedinca.” Misli da to nije predstava nakon koje bi gledatelj imao osjećaj da je nešto lijepo vidio.

“Ovo je teška predstava, mada ima lijepih trenutaka. Ono more, čudesan zalazak sunca, gdje nitko ne razmišlja da su to izbjeglice. Vidiš mlade glumce obučene u bijelo, idu prema suncu… a onda vidiš da ih guta to more.”

Već 2017. će biti treći svjetski rat

Već su napola pripremili predstavu kad je Rade Šerbedžija donio nedavno otkriveni Shakespeareov tekst koji govori o izbjeglicama. To je bilo jako potresno, kaže glumac: i sam je izbjeglica. Imao je jedva tri godine kad su ih 1945. evakuirali iz slovenske Bijele Krajine američkim Douglas avionima prvo na Cres, pa brodićem u Split. Putovali su noću, danju su se još bitke vodile: on, mama i dva brata: petogodišnjak i beba od par mjeseci. Neko vrijeme su bili u Kaštelima, a onda preko Crne Gore ušli u Beograd, u kojem se još pucalo.

Za sebe kaže da je dio prošlosti koja još uvijek živi, dio vrlo konkretne prošlosti ovih prostora. Na predstavi je radio s gomilom studenata glume iz Rijeke. “Na početku su mi dolazili, nisu razumjeli Shakespeareove rečenice koje izgovaraju. Klinci su tek čuli te strašne poruke, jer još nisu upali u to grotlo koje se kuha cijelim svijetom, oni još ne shvaćaju u kojoj su opasnosti. Shakespeare kaže: Čini se da će sudnji dan. Ja sam to popravio, neka mi Shakespeare oprosti, jer mladi ne shvaćaju da to već jest sudnji dan. I kažem: rat je pred vratima. Rekao sam da će 2017. biti treći svjetski rat.”

Rečenica koju izgovara na kraju mogla bi, misli on, biti moto predstave: Neka nam je prašina papir, pa kišnim očima ispisujemo tugu po njedrima zemlje. “Zašto je to moto? Jer govori u prezentu, ni o prošlosti ni o budućnosti. A ja razmišljam o tome da je već svemu kraj, bit ćemo nijemi, slijepi i gluhi, i jedino što će nam ostati na ovom svijetu su kišne oči da pišemo po prašini.”

Oštra zapažanja

Radko Polič ima oštra, precizna zapažanja o današnjici. Kaže da već šest godina ne daje intervjuje u Sloveniji. “Jer sam davno prije tražio da se zapiše jedna rečenica: u onom momentu kad se osamostalila, Slovenija je nestala kao država, ona ne funkcionira kao država. Tek sada počinju neki novinari pisati o tome da država ne funkcionira, kako su se sjetili, nakon 25 godina?” Jugoslavija je bila komunistička država, ali je kao država po njegovom mišljenju funkcionirala.

Ni Slovenija ni EU to ne uspijevaju. Ne bira riječi kad govori o političarima: “Zajebali ste državu, a sada hoćete prodati i domovinu. Nije vam dosta što ste prodali poduzeća, sada želite prodati brda, rijeke i potoke. Vodu žele prodati! Već 25 godina trubim da država nestaje, ali ne dam da nestane moja domovina: potočić u kojem sam prvi put vidio ribice, breza, zvono tog sela gdje sam se rodio. Taj mali komadić zemlje koji miriše meni po mojoj mladosti, to je meni domovina”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 04:03