PREMIJERA NA DUBROVAČKIM LJETNIM IGRAMA

'ROMEO I GIULIETTA' JAGOŠA MARKOVIĆA Tromo, neinventivno i po zastarjelom prijevodu

 Željko Tutnjević / Cropix
Jagoš Marković nije definirao glavne uloge; Giulietta je tužna, odrasla žena, a Romeo neki tankoćutan romantik, tih...

Prva ovogodišnja dramska premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama donijela je razočaranje. Gost iz Beograda Jagoš Marković tromo i neinventivo režirao je Shakespeareov klasik “Romeo i Gulietta”, po zastarjelom, precioznom prijevodu Josipa Torbarine, u palači Skočibuha, na Pustijerni, desetak minuta od zidina.

Za početak, nije jasno zašto je predstava na otvorenom, ispod renesansnih balustrada raskošne trokatnice. Mogla je glatko zaigrati i u kazalištu. Ovdje se svi činovi i prizori događaju u istom dosadnom pravokutniku, među dorskim stupovima koji ničemu ne služe do da gledateljima ometu pogled na glumce, koje pak ta ipak masivna arhitektura guši i raspršuje im glasove…

Između mašte i smrti

Drugo, nije definirao glavne uloge. U Shakespearea Romeo broji šesnaest, a Giulietta nije napunila ni četrnaestu. Oni su djeca suprotstavljena svijetu okrutnom, proračunatom svijetu odraslih. Čak i oni koji im pomažu, poput fratra, zapravo ih ubijaju. Romeo je u Shakespearea dosta nasilan tinejdžer, nagao i zlopamtilo, a Giulietta još čisto dijete, gotovo lišeno psihologije, što će joj inicijacija u svijet odraslih biti - samoubojstvo. Kroz njena “usta” Shakespeare je prošvercao cijele odlomke filozofskih rečenica, kakve se zacijelo ne mogu roditi u glavi zaljubljenog djeteta. Taj kontrast između tijela u pubertetu i zrelog “vanjskog” uma čini taj lik više simbolom nego modelom. Kako, dakle, predočiti tu tužnu, jezivu diskrepanciju između mašte i smrti, prvog poljupca i brzog samoubojstva? Dakako, Giuliettu je danas najlakše čitati u feminističkom ključu. Ona je naprosto objekt trgovine, žensko za udaju, obiteljsko srebro i zlato, jedina raspoloživa za rasplod svoje obitelji…

No u Markovića ona je naprosto tužna odrasla žena, nevelike dakle pameti ako je odrasla a djeluje kako djeluje. A Romeo je neki tankoćutan romantik, nimalo grub, nimalo nagao, pasivan, tih momak za ženidbu…

Papirnati likovi

I tako, bilo bi lijepo da je Marković pisac, pa da za svoj račun proizvodi papirnate likove, ali ovdje ih utjelovljuju glumci. Giuliettu igra Kristina Stevović, mlada glumica iz Crne Gore, a Romea još mlađi domaći glumac Robert Budak. Kristina Stevović talentirana je i već gotovo formirana glumica kakvoj ova uloga ne stoji nimalo. Već rekao bih kao osoba djeluje preozbiljna za nju. A takvu i energiju daje, nehirovitu, ravnomjerno potisnutu, lišenu erotike. Robert Budak pak je još nježniji od “nježne” konture lika u koji ga je uvukao redatelj. Oboje su toliko jedno drugome dosadni da se među njima ne bi rodila tjelesna ljubav taman da ih na tri godine zatvoriš u taj golemi pučki ljetnikovac iz šesnaestog stoljeća. A njihov prvi susret u predstavi: ne da se nisu na prvi pogled zaljubili nego je na prvi pogled bilo jasno da ta scena nije ni režirana. Samo je preskočena, zapravo. On nju pogleda, ona njega, malko bulje, on je potom obgrli desnom rukom kao kukom na sedežnici i potom se razdvoje. Robert Budak potom se posveti izgovaranju teksta umjesto da glumi. No, što da glumi? Kristina Stevović pak se posvetila bujanju patetike. Ali što da radi?

Kruto i nasilno

Treće, oko ova dva kruto i nasilno spojena lika zarotirao je redatelj jednako kruto i nasilno sprovedenu radnju. I ta radnja ovdje se više izvikuje nego događa. I sve je strahovito patetično. Osobito glazba. Non-stop deru rekvijemi kao da se pušta “Schindlerova lista”. Toliko u nas pretenciozan nije čak ni Oliver Frljić.

Svi glume shematski, u jednom tonu, a jedini plastičan lik dala je Neva Rošić kao dadilja Giuliettina. Ona je naoko topla žena, svojevrsni kurir između dva svijeta (odraslih i djece), ali, zapravo, zločesta, patrijarhalna babetina. Jedino je taj lik konstituiran kao djelatna suprotnost. Ostali su lijepo odjeveni glumci u najboljim godinama što izgovaraju odlomke Shakespeaereovih rečenica na muzejski način. Takva je režija dakle. Mrtva i muzejska. Ponešto se sivilu plošnosti otrgnula Nataša Janjić Lokas kao Giuliettina mater, gospođa Capuleti. Dala je kontrast između zabrinute matere i ljubomorne kuje koja je i sama rodila u četrnaestoj pa sad ni kćeri ne želi bolju sudbinu…

Učitelj mačevanja

Među ostalim ulogama, još sam zapamtio Žarka Savića kao glavu veronske obitelji Montecchi te Sinišu Popovića kao glavu familije Capuleti, čija se djeca i rođaci dakle međusobno kolju. Obojica su teatralno smiješni kad se obrijanih glava krupno ustoboče jedan na drugoga odjeveni u krasne, bogate stole. Umalo što ne hodaju u mjestu koliko bi se sukobili a neće. Kostime je kreirao, također dosta neinventivno, Leo Kulaš. Mladi su odjeveni svi kao pratitetlji Mad Maxa, a odrasli u baršun raznobojni.

Režija je provincijalna zapravo. Pogriješio bih jedino kad ne bih pohvalio najboljeg suradnika redateljeva, učitelja mačevanja Lovru Buvu. Vidjeli smo tri dojmljive i duge koreografije. Prve dvije masovke i prilično napeto završno mačevanje između Romea i Parisa, nesuđenog ženika Giuliettina, kojega je Romeo dakako priklao kao što je priklao i njezina rođaka Tebalda, kojega je dosta vedro i karikaturalno odigrao još jedan gost iz Crne Gore, Stefan Kapičić…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 17:47