SERGEJ POTAPOV

RUSKA REDATELJSKA ZVIJEZDA U ZAGREBU Sibirski Tarantino: 'Priznajem da nisam u školi čitao Gogolja, a moj je 'Taras' zapravo antiratna predstava'

Sergej Potapov, redatelj
 Biljana Blivajs / CROPIX
 

S predstavom “Taras” Festivalskog kazališta Baltički dom danas u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu počinje 13. Međunarodni festival Sanktpeterburške kazališne sezone, zahvaljujući kojom će publika u Zagrebu dobiti priliku vidjeti neke od najboljih predstava velikog ruskog teatra.

Festival s tri dramske i jednom plesnom predstavom otvara predstava “Taras” mlade ruske kazališne zvijezde Sergeja Potapova. S “Tarasom” dobivamo miks Gogolja, ruskog teatarskog perfekcionizma i mistike ruskog Dalekog istoka, koju donosi redatelj rođen u Sibiru kao unuk jakutskog šamana. Tekst romana “Taras Buljba” Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u potpunosti je osuvremenjen, ali tako da je u predstavi ostalo i nešto od izvornog Gogolja. Predstava je poput ljuljačke, najavljuju nam, na kojoj se ne ljuljaju samo likovi, već i publika.

Glumačka karijera

Redatelj Sergej Potapov rođen je 1975. u Jakutiji, teritorijalno najvećoj republici Ruske Federacije, gdje živi manje od milijun ljudi, od čega 50 posto Jakuta i 38 posto Rusa. Oko 40 posto stanovništva govori jakutski jezik.

“Moj narod je vrlo blizak prirodi, svaki dan na krajnjem sjeveru je borba za preživljavanje. Ipak, ljudi su posvuda jednaki. Kako kažu znanstvenici, ne postoje rase, svi potičemo iz istog jaja”, kaže Potapov. Iz djetinjstva pamti zime u kojima se temperatura spuštala do minus 60 stupnjeva, i taj poseban odnos čovjeka i prirode u ekstremnim uvjetima.

Sergej Potapov studirao je glumu u Jakutsku. Pored uspješne glumačke karijere u Jakutsku, 2003. je diplomirao režiju u Moskvi kod Marka Zaharova na Ruskom institutu za kazališne umjetnosti, dobitnik je Nacionalne kazališne nagrade “Zlatna maska”. Živi između Jakutska i Petrograda, gdje mu živi rodbina. Godinama paralelno snima filmove i režira predstave po Rusiji i Europi. Glumce naziva vojnicima, koje šalje na pozornicu da osvoje srca publike. “Teatar mi je majka, a film je moja ljubav”, rekao je za Jutarnji, odgovarajući na pitanja mailom.

Film na Berlinaleu

Njegov posljednji film prikazan je 2017. na Berlinaleu, “Johogoi Aiyy”, 60-minutni je crno-bijeli dokumentarac, snimljen u dva dana. Mladi stočar Johogoi ide prema gradu kako bi sudjelovao u proslavi Ysyakha, jakutske Nove godine. Održava se sredinom lipnja, početkom kratkog sibirskog ljeta. Devedesetih ta gotovo zamrla tradicija ponovo oživljava i Ysyakh se sada proslavlja i u Jakutsku. Potapovljev film prati mladog Johogoia koji putuje iz pustare kako bi prvi put sudjelovao na takvoj svečanosti, pa gori od nestrpljivosti i uzbuđenja, nadajući se da će u gomili pronaći lijepu djevojku koja mu se pojavljuje u snovima.

Djed mu je bio šaman, otac računovođa, a majka nastavnica materinjeg jezika i književnosti. Danas Sergej Potapov ima dvoje djece, kćer i sina, i oboje govore sahu, kako se naziva jezik Jakuta, naroda koji i danas dijelom čine nomadski stočari u istočnom Sibiru.

Zatvor bez ćelija

Jakuta ima manje od pola milijuna, jezik im spada u turkijsku skupinu, skupa s turskim i jezicima koji se govore u Afganistanu, Uzbekistanu i Turkmenistanu.

Nazivaju vas jakutskim Tarantinom, vaši filmovi i predstave su puni nasilja. Što želite pokazati tim nasiljem?

- U predstavi “Moj prijatelj Hamlet” izveo sam trik ismijavajući Brucea Leea, a potom je Tarantino objavio film “Bilo jednom u Holywoodu” sa sličnom scenom. Možda Tarantino mene kopira? Nasilje na sceni i na ekranu je provokacija, nekad to funkcionira.

Vidite li sebe kao ambasadora jakutske kulture? Je li to bitka za tradiciju, za prošlost, ili za raznolikost i slobodu?

- Jakutski narod ima samo 450.000 pripadnika što je jako malo, i tko god se od nas bavi kulturom i umjetnošću, pokušava govoriti svijetu o svom narodu, tradicijama i običajima. Mislim da je to ispravno.

Na kojem jeziku radite u kazalištu u Jakutsku? Poznaje li publika jakutski jezik?

- U našem Sakha teatru u Jakutsku izvodimo samo predstave na jakutskom jeziku, koji gledatelji naravno poznaju. Istovremeno imamo simultani prijevod na ruskom, koji se može pratiti preko slušalica.

Mi smo morali čitati “Tarasa Buljbu” za lektiru. Što je on za vas, simbol interkulturalizma? Ili još jedna priča o ratu, mržnji i nasilju?

- Moram priznati da nisam pročitao Gogoljev roman u školi. Za mene je “Taras” antiratna predstava.

Jakutija je Kolima, jedno od glavnih toponima u tužnom “Arhipelagu Gulag”. Što se dogodilo sa kolimskim logorima?

- Tužno je to reći, ali moja je domovina i u carsko i u sovjetsko doba bila “zatvor bez ćelija” jer je prostor ogroman, a ako na udaljenosti od 100 kilometara nemate ljudi, ne trebaju vam ograde. Tu je ograda tek asocijacija. Vozio sam se autoputom uzduž rijeke Kolime i vidio napuštene logore. Još tamo stoje.

Što je s umjetničkom slobodom u Rusiji? Može li jedan umjetnik stvarati u svim okolnostima?

- Pravi umjetnik mora raditi u bilo kakvim okolnostima. Pojam “gladnog umjetnika” je već otišao u zaborav, ali ostalo je sažaljenje. U stvarnom svijetu nema slobode, samo je u umjetnosti možeš naći.

Koliko je jako Rusija izolirana od Europe u zadnjih par godina, od rata u Ukrajini? Ili su umjetničke veze ipak jače?

- Rusija ima svoj put razvoja i tome, po mom mišljenju, nije mudro nametati strane vrijednosti. Svaki svijet ide svojim putem. Ali mi smo ljudi umjetnosti i mi ćemo uvijek pronaći zajednički jezik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:26