Sa smrću Miše Martinovića otišao je u nepovrat cijeli jedan kontinent riječi i sjećanja

Smrt je produžetak života i tiče se onih koji ostaju. Žal za pokojnikom jest žal prema samome sebi kao budućem pokojniku. Kad umre gotovo stogodišnjak, kako za njim žaliti makar pro forma. Prije će biti da čovjek osjeti zavist, a ponešto se pokojniku i divi. Umro je Miše Martinović a s njim i dubrovački mjesni govor, onaj u zidinama gojen. Ima, dakako, još govornika ali ni jednoga koji ima sjećanja na taj govor kao živ i prevladavajući.

Miše Martinović već koju godinu nije izlazio iz kuće. Više ga nisi mogao vidjeti na kavi u Trubaduru. Nema više ni Trubadura, uostalom. Razgovarao bih s njim makar jednom godišnje u tom kafiću. Dakako, dijelom iz taštine (godilo mi je što uopće razgovara sa mnom!), a dijelom zato što sam uživao...