UZ IGORA MANDIĆA O PREDSTAVI NA BRIJUNIMA

Shakespeare na Kremlju: Apsolutna je senzacija i kao tekst i kao predstava

 Goran Sebelić/CROPIX
Komad po tekstu Ive Štivičića bavi se intrigama i izdajama u vrijeme Staljinove smrti

Kada gledatelji i u trećem satu sjedenja po sparnom vremenu i na drvenim klupama s punom koncentracijom prate izvedbu nekog kazališnog djela, to je najbolji dokaz da je predstava uspjela. A upravo je to pošlo za rukom autoru “Shakespearea u Kremlju” , dramskom piscu i scenaristu Ivi Štivičiću, redateljici Lenki Udovički i internacionalnoj glumačkoj ekipi Teatra Ulysses.

Na tvrđavi u Malom Brijunu gledatelji ovih dana svjedoče izvedbi “Shakespearea u Kremlju”, uz “Kralja Leara” i “1918.”, po ocjeni publicista, književnika i kritičara Igora Mandića, najbolje što je iznjedrio Teatar Ulysses. “Shakespeare u Kremlju” je drama koja opisuje svu bijedu, nesigurnost i neizvjesnost najmoćnijih ljudi Rusije, koja analizira odnose moći i vladavine, prati intrige, ubojstava, izdaje i prevare na komunističkom dvoru.

“Riječ je o apsolutno senzacionalnom tekstu i predstavi. Najvrjednije je što je jedan suvremeni hrvatski dramatičar, skroman čovjek i televizijski autor, dobio priliku pokazati svoje umijeće u super originalnom ambijentalnom teatru. Vrijednost je i u bizarnosti teme i načina na koji je Štivičić jednu grozomornu pozornicu zločina prikazao u sažetom dramskom obliku.

Svjedok događanja

Kod Štivičića frapira sposobnost da teatarski nenačetu temu na svjetskoj razini dramaturgije prikaže kao da je bio gotovo svjedok tih događanja. Ne postoje transkripti, magnetofonski zapisi ili pisana svjedočenja pa je cijeli tekst trebalo izmaštati. A Štivičić je to učinio na fascinantan način: izmaštao je život i sudbine nekoliko članova Politbiroa KP SSSR neposredno prije smrti diktatora Josifa Visarionoviča Staljina i smaknuća njegovoga glavnog krvnika Lavrentija Berije, kao da je osobno svjedočio tim događajima. Trebalo se domisliti da suvremeni dramatičar pronađe to mjesto na karti svoje imaginacije. Nitko se u svijetu te teme nije usudio ni taknuti. Gotovo svi veliki dvorovi, od cezarskih vremena do nacizma, našli su svoju reinterpretaciju u romanima, filmovima i teatru, jedino kremaljski toponim još nigdje u svijetu nije zabilježen kao tematika. Dakle, Štivičić je vrlo pametno, originalno i smiono pronašao nešto što će i dan danas zaokupiti pozornost mnoštva ljudi.”

Uočljivo da je Ivi Štivičiću - koji se već ranije istakao dramatizacijom naših i svjetskih klasika - iskustvo rada na televiziji pomoglo je da bolje razumije senzibilitet modernog gledatelja. Stoga ne čudi što Štivičić suvereno vlada modernim izričajem, tako da i u najtežim trenucima i eskapadama glumci izgovaraju njegov tekst kao što čine obični ljudi u svakodnevnom životu.

Inače Mandića je najviše impresionirala Štivičićeva hrabrost da tematizira zločinca kakav je bi Berija, i to baš u danima najvećih spletki na kremaljskom dvoru kada je svemoćni gazda Staljin umirao, a oko kojega su se vrtjeli politbiro pajaci odgovorni za smrt milijuna ljudi: “Štivičić je uspio pokazati da su i najveći tirani i satrapi, u nekim svojim životnim emanacijama, obični ljudi, pa tako čak prikazuje Beriju kao ljubitelja Jesenjina. Ekstremno zlo Štivičić nije nabrajao pojedinačno jer on nije povjesničar, svoje je likove radije stavio u emocionalne i sentimentalne relacije. Glavni protagonist drame je zlo koje se manifestira kroz gazdu Staljina i Beriju, njegovu desnu ruku u egzekucijama milijuna ljudi. Suprotnost njima je Timotej, glumac kojega diktator vadi iz logora i dovodi na dvor da mu recitirati odlomke iz Shakespearea. Ako znamo da su najprljavije poslove prije Berije obavljali Staljinovi egzekutori Ježov i Jagoda, koje je Gazda na kraju dao likvidirati, onda je jasno u kakvom kaosu i neizvjesnosti živi i radi taj čovjek. Štivičić je uspješno riješio dvojbu kako paušalni kroki Berijinog lika predočiti scenski, a da bude gledljivo. Kako ga prikazati kao ljudsko biće, ne potonuti u tešku filozofičnost već napraviti modernu predstavu koju će razumjeti i oni koji ne znaju značenje i smisao pojedinih članova Politbiroa, jednog Buharina ili Trockog, ne prepoznaju maskirana imena članova Politbiroa Hruščova i Molotova. Kako od te skupine čudovišnih slugu vrhunskog zločinca napraviti nešto gledljivo.”

Dvije romantične priče

Štivičić je uz opise zločinaca u dramu na fascinantan način upleo i tragičnu notu dvije romantične, sentimentalne priče. Jedna je vezana za sudbinu Svjetlane Alilujeve, Staljinove kćeri. Ona je upadala iz jedne u drugu romantično seksualnu vezu, udavala se i razvodila pod blagoslovom moćnog oca čijemu se utjecaju otimala da bi na kraju pobjegla iz SSSR-a i postala američka građanka. Druga ljubavna priča odvija se između Timofeja, glumca i pjesnika, i Galine, njegove drage koja je istovremeno doušnica Berijine policije.

Tekst je složen od mnogih asocijacija, aluzija i aforizmama, kontroverzan u svojoj idejnoj intonaciji pa tren zvuči kao crna komedija, a tren kao prava tragedija. Ponekad su učini da se možda prečesto isprepliću dramski elementi s humorom i farsom.

“U tomu je i veličina nekog djela. Svaki veliki tekst može se interpretirati na više načina. Daje se interpretirati kao teška crna tragedija ili kao crnohumorna tragedija. Ako je u ‘Shakespeareu u Kremlju’ prvi dio crnohumorni, drugi dio je crna tragedija u pravom smislu riječi. S čudnim klimaksom kada su oba zločinca ubijena i kada se čak i u publici zbog toga osjeti olakšanje. Taj sjajan tekst majstorski je režirala Lenka Udovički dokazavši da se u stanju nositi s najkompliciranijim tekstovima moderne dramaturgije. Lena Udovički malo je ublažila misaono oštricu pojedinih Štivičićevih aforizama i teza. Prikazala je Beriju ponešto u karikaturalnom smislu zato da predstava dobije na primamljivosti i gledljivosti, da to ne bude puko dociranje o staljinizmu i njegovim devijacijama. Zato je i ostale likove pomalo karikirala, ponekad je bilo malo pretjerano, ali u većini je uspjela jer kada se publika smije nekom gegu, znači da je predstava uspjela.”

Doprinos kulturi

Sjajna glumačka ekipa u kojoj su se, među ostalima, isticali Svetozar Cvetković, Jadranka Đokić, Jasna Đuričić, na zadivljujući je način oživotvorila i zaokružila tekst i vrijednost predstave?

“Posebno je sjajan Ozren Grabarić kao Berija. On je toliko veliki glumac da je sposoban za najveće transformacije, da se u stanju iz crnohumornog gega pretvoriti u tragičnu personu. Novosadski glumci su me svi impresionirali. Dragan Mićanović u ulozi glumca i pjesnika Timofeja je briljantan, a sjajno mu parira Boris Isaković kao Gazda, njihovi dueli na sceni su doista briljantni.”

Nakon što je Kazalište Ulysses isproduciralo “Shakespearea u Kremlju” teško da će netko još moći dovesti u pitanje njihov doprinos hrvatskoj kulturi. S tim se slaže i Igor Mandić.

“‘Shakesepare u Kremlju’ je iznad onoga što se može vidjeti u hrvatskom teatru. Glumačka trupa predvođena kazališnim vizionarom Radom Šerbedžijom i Duškom Ljuštinom, najboljim kulturnim menadžerom u regiji, stvorili su u iznimno teškim materijalnim uvjetima teatar iz prkosa koji će, nadam se, još dugo godinama prkositi ljubomori i zavisti.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 03:28