Španjolski gosti u Šibeniku: predstava trupe Vavién Circo je senzacionalna, vratolomna i suptilna

Otvoren je u Šibeniku protekle subote 61. Međunarodni dječji festival, svečanom priredbom, vrlo kratkom, kao i obično, s katedralom publici iza leđa, gdje su među uzvanicima izostali političari iz Zagreba, ali su pristigli talijanski i španjolski veleposlanik. Taj kratak uvodni program vodilo je troje sitne djece, a još ih je pedesetak zapjevalo uz matricu. Ništa dakle pretenciozno, a sve kao dobrodošao, veseo, kratak i rekli bismo protokolaran uvod u prvu predstavu, "Ono bitno", španjolske putujuće grupe Vavién Circo.

Svake godine u lipnju šibenska riva oživi, kao da cijeli grad izađe na ulice i ne postoji festival u Hrvatskoj koji više utječe na život grada u kojemu se događa.

Festival, jubilarni, održao se i lani, unatoč gotovo nemogućim uvjetima, a ovogodišnji program mogli bismo nazvati oporaviteljskim. Lani je bilo predviđeno da gostuje šest ponajboljih stranih trupa koje je festival ugostio proteklih godina i desetljeća, ali pandemija je zaustavila takav sretan ishod. Ove eto godine pristigle su tri te skupine, spomenuta iz Granade, izraelska trupa Silver Dance Company, koja će zaplesati u srijedu, 23. lipnja, i talijanska Kataklo Athletic Dance Theatre koja će i zatvoriti festival u subotu, 3. srpnja.

Ples i cirkus

"Ove godine ugostit ćemo više od šesto sudionika, ali još smo daleko od doba prije korone, kad je za pokriti festival valjalo organizirati i četiri tisuće noćenja", kaže Jakov Bilić, mlad ravnatelj i festivala i šibenskog HNK, glumac velike energije i po svemu entuzijast, neobično skroman za svoju dob.

Trupu Vavién Circo osnovali su godine 2008. Plesačica Raquel Pretel i cirkuski artist Miguel Ángel Moreno. Kombiniraju cirkuske vještine, ples i fizički teatar, a dodanu vrijednost daje im izvanredno dojmljivo spletena glazbena kulisa koja njihove predstave osjenčava i ritmom i emocijama. U našoj tradiciji ovakvih umjetnika nema. Nemamo, uostalom, ni škole za njih, akademije, za razliku od primjerice tih velikih zapadnih kultura, španjolske, talijanske, francuske, a nemamo ni putujućih družina poput ove. Tako se u nas ne može preživjeti.

Kako bilo, petero umjetnika putuje Evropom poput čerge, s njima su i sitna djeca, a predstava s kojom su pristigli u Šibenik jest eto senzacionalna, vratolomna i suptilna istodobno. Radnja teče na rekli bismo uvrnutom dječjem igralištu koje su zaposjeli eto odrasli. Poveliki njihovi rekviziti jesu dvadesetkilogramske "kriške", metalne, različitih dimenzija i istoga oblika, obložene drvom iz kojih slažu različite konstrukcije.

Koriste ih kao ljuljačke, penjalice, skakalice, slažu visoke tornjeve, a sklapaju i kanjon koji premoste užetom za hodanje. Nenametljivo i pomalo hipnotično izvode sve teže točke, među kojima jesu stoj na jednoj ruci na čelu uspravljenog partnera, žongliranje s pet loptica, ples na žici, izbjegavanje zaljuljanih, prijetećih "kriški", sve dok od njih ne formiraju "cilindar" čija fronta prikazuje kartu svijeta.

I inače je ovaj festival dragocjen po tome što promovira neverbalno kazalište, koje uostalom i jest drevnije od svih drugih oblika predstavljanja. Šibenski festival, nadalje, promovira i lutkarsko kazalište, koje u nas posljednje desetljeće dobija vjetar u leđa školovanjem lutkara-glumaca na osječkoj akademiji.

Financijski škripac

Ovogodišnji dakle program šibenskog festivala nije senzacionalan, ali je, formulirajmo tako, prijateljski prema publici, čiji je broj, na žalost, i dalje ograničen epidemiološkim mjerama koje zapravo više i ne važe. Dakako, većina programa je besplatna, ali za one s plaćanjem ulaznice ima više interesa od mjesta, pa je festival i tu u financijskom škripcu.

Festival, kao i uvijek, nudi desetke različitih radionica za djecu, najmlađu i najstariju, više izložbi, koncerata, uličnih hepeninga, predstavljanja knjiga, a održat će se i nekoliko predavanja.

Velik dio programa teče u Gradskoj knjižnici Juraj Šišgorić, koja je dakle odmah kraj zgrade HNK, gdje je isto živo, a i katkad uz osvrt na one kojih više nema.

Tako mi se osobito značajnim čini predavanje teatrologinje Marine Petranović o našem pokojnom klasičnom dječjem piscu i novinaru Mladenu Kušecu, u nedjelju iza otvorenja, u predvorju kazališnom, koje se odnedavno zove Brešanova soba, u čast Ivi Brešanu, našem dramskom klasiku ali i dugogodišnjem srednjoškolskom profesoru, zapamćenom kao izvanredni pedagog. Izvijestit ćemo o najvažnijim predstavama s festivala, napokon se kulturni život vraća u normalno stanje, a osobito je važno da se vraća za djecu, koja su uz starce podnijela najviše nevolja proteklih gotovo godinu i po.

Dakako, svi ti programi za djecu su besplatni, a među njima privlači nekoliko prilika u kojima poznati i manje poznati Šibenčani čitaju publici na Poljani, ispred ulaza u knjižnicu. Ne mogu odoljeti da ne napišem kako je Poljana inače trajno nagrđena konstrukcijom ulaza u podzemnu garažu, koji nalikuje na gomilu otpada, kao da je netko ispustio s visine betonsku ploču pa se ona razlomila i sad neugodno strši spram neba.