MAJSTOROVO DJELO

SVIJET KORUPCIJE I RAZVRATA U OPERI VELIKOG PUCCINIJA 'Manon Lescaut' nakon 58 godina u operi HNK

Nakon 58 godina u operi HNK u Zagrebu 8. travnja premijerno je osvanula “Manon Lescaut” Giacoma Puccinija. I u svijetu se to mladenačko majstorovo djelo izvodi rjeđe iako po vrijednostima partiture ono ne zaostaje za Puccinijevim hitovima poput “La bohème” ili “Madame Butterfly”, ali se zato se uvelike razlikuje od svih drugih skladateljevih naslovnih žena. Ambivalentan lik male francuske provincijalke koja prelazi turbulentan put od nevinosti do prostitucije i konačno do neizbježne tragične smrti, svakako je najkompliciranija Puccinijeva ženska sudbina. Možda je i to razlog rjeđeg posezanja za tom operom jer je mnogo lakše naći dobru Mimi ili Toscu, nego Manon. Nije očito lako naći ni redatelja koji bi makar zanatski uvjerljivo oblikovao sociološko okruženje Manoninih nevolja; okrutan svijet korupcije, podvođenja i prodaje žena, kocke, sveopćega razvrata, svijet pisca Abbéa Prevosta, ali i Puccinijeva, kao i našega vremena. Jedino je jednostavno, sudeći prema zagrebačkom primjeru, imati majstora Nikšu Barezu za dirigentskim pultom koji je do detalja osvojio moćnu i dramatičnu glazbu, no na žalost u muzikalnom i izražajnom raskoraku s onim što se vidjelo i zbivalo na sceni našeg novog opernog naslova.

Redatelj i scenograf Dominique Pitoiset posegnuo je za bezvremenim (suvremenim?) izgledom predstave, okruživši je napadnom izvanjskom ružnoćom, jeftinom simbolikom, nevještim prikazima tragičnih prizora bordela ili deportacije prostitutki i, konačno, nedopustivim mijenjanjem libreta u finalu, oslijepivši glavni muški lik mimo svake logike jer ovaj i dalje pjeva o onome što vidi, a to vidi i publika čitajući prijevod teksta na displeju ili u libretu u programskoj knjižici! U takvoj konstelaciji nesporazuma, pa i krivih teza, od Puccinijeve dramatike ostalo je vrlo malo, to više jer redatelja nije zanimao kompleksni psihogram naslovne junakinje u kojem kolebljivost naravi između ljubavi i dragulja ima možda i važniju ulogu od surovog društvenog okruženja. Nije se dogodila ni nužna kemija između vrludave Manon i njezina zaljubljena kavalira; tek prosječno operno ljubakanje s uzdasima i zagrljajima u kojem je bolje (prirodnije) prošao raspjevani tenor Renzo Zuliani od Manon Rebeke Lokar. Slovenska gošća pjevala je doduše lijepo, ali ni po čemu drugom nije bila ni strastvena, a još manje tragična Manon. Ostao je pomalo gorak okus cjeline u kojoj je bilo malo intimne drame, a previše “društvenih” štoseva kojima su vražji rogovi, debele mafijaške cigare i karikirane žene bile glavno obilježje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:18