TEATAR U DUBROVNIKU

‘Tramvaj zvan žudnja‘: Senka Bulić u ulozi Blanche Dubois upravo je senzacionalna

Senka Bulić
 Kazalište Marina Držića
Redatelj Tišljarić pronašao je u ovome djelu jednu obično neistraženu dimenziju - žene dominiraju u naoko patrijarhalnom okruženju

Mladi Paolo Tišljarić (niti trideset godina) dvije godine vodi Kazalište Marina Držića, koje postupno vraća na našu kazališnu scenu ozbiljnim radom. Ansambl je zaposlen više negoli ikad u proteklom desetljeću, mnogo je predstava, premijera i repriza, no nedostajala je kakva produkcija s potencijalom nacionalnog hita, da tako kažem. Tišljarić, redatelj, dosad nije režirao u kazalištu koje vodi, a sad je eto, odrekavši se honorara, režirao te scenski i kostimografski uredio izvrsnu predstavu klasičnog djela, s kojom doista može konkurirati ne jedino na nacionalnom tržištu.

"Tramvaj zvan žudnja" Tennesseeja Williamsa opširno je, široko zapričano i raspričano djelo koje je možda, u našem vremenu, gotovo nemoguće iznijeti na scenu a da se znatno ne skrati. Ovdje je taj posao sažimanja uspio toliko da gotovo i ne primijetiš ikakav diskontinuitet. Osim što je uspjela dramaturgija, zaživjela jest i gluma. Predstava daje, rekao bih, temeljito oblikovane uloge uglavljene u dinamičnu ravnotežu. Tišljarić ima sluha za nijanse, radi strpljivo i postupno, a najvažnije jest eto to da je kadar usmjeriti glumce u skladu s njihovim habitusom.

Nitko se ovdje na pozornici ne razvija lišen unutarnjeg impulsa, svatko je prionuo uza svoju ulogu sa žarom, a osjeti se i disciplina u razvoju odnosa među likovima. Kao i u svakom dobrom teatru, i ovdje se publiku zavodi, ali joj se ne podilazi, a sredstva za postizanje iluzije nisu jeftina i nisu slučajna.

Žene se uništavaju

Dramaturgija jest pak prije svega uspjela zato što je Tišljarić pronašao u ovome, rekao bih, socijalnom djelu s američkog juga jednu obično neistraženu dimenziju: žene dominiraju u naoko patrijarhalnom okruženju konzervativne sredine. Žene su te koje uništavaju jedne druge, žene su te koje se poigravaju s iluzijama muškaraca i žene su te koje ovdje, da tako kažem - misle.

Senka Bulić kao Blanche Dubois upravo je senzacionalna. Krhkost te južnjakinje nikad usuglašene sa svijetom dala je otpočetka jasno, ali ne i banalno. Njezina prva pojava daje osnovnu sliku: ona se odijeva, razgovara, kreće i razgovara kao da je filmska diva, premda jest eto prenadražena alkoholičarka sa svojevrsnim histrionskim poremećajem u ponašanju. Premda je upravo izgubila ne jedino posao, negoli i posljednje mrvice građanskog ugleda u svojem rodnom kraju i okolici, ona hoda po oblacima, sve do konca odbijajući ne da se suoči sa stvarnošću, negoli s posljedicama te stvarnosti.

Ona, naime, nije baš toliko duševno pomućena da ne bi znala kako je ostarjela, da je na rubu beskućništva i da "pije kao smuk", ali jest dovoljno da se nada nekome izvanrednom rješenju sa strane. Ona još uvijek žudi za tim da kapitalizira vlastitu osjećajnost u kakvoj sretnoj vezi. Tišljarićeva režija nije mimetička, osim koliko mora biti, te se pokatkad čini da krije istinu u glavama protagonista, u noćnim morama koje neće biti verbalizirane.

Predstavi taj unutarnji tempo, taj tempo neizgovorenih misli, daje i izvanredan dizajn svjetla Vesne Kolarec. Njezin je to dosad najopsežniji i najbolji rad. Svjetlosnih promjena jest na desetke, a katkad se daju kao najave a katkad kao komentari. Svjetlo se naime ne mijenja "automatski" s prizorima, negoli prije negoli se dogode ili usred njih. Svjetlom se ne bilježi kakvo doba dana ili noći negoli otkriva u kojoj su "fazi" likovi i kako se mijenja odnos među njima. Dramaturgija svjetla kao dramaturgija skrivenih postupaka, a ujedno funkcionira i kao svojevrstan narator.

Scenski pokret Matee Bilosnić bježi također od puke ilustrativnosti te čini likove pomalo karikaturalnim, ali ne i karikiranim. Glazba Žarka Dragojevića, kombinirana s klasičnom glazbom i američkim evergrinima jednako je spletena u radnju ne kao ilustracija, negoli kao dramaturško gorivo.

Naoko pasivna

Mlada Ivana Gulin također dojmljivo igra Stellu, naoko pasivnu ženicu, a zapravo dominantnu i suprugu i sestru. Blanche prima u kuću doista preko volje, ali s ljubavlju. Kowalski jest ovdje tek ljuštura alfa-mužjaka, zapravo je papučar, malo glasniji, kad popije toliko da se obeznani, agresivan, ali inače smiješan. Njegova "ženica" Stela zapravo je mnogo okrutnija.

Zdeslav Ćotić dao je pak dosad najbolju ulogu koju sam gledao. Njegov Mitch dijaboličan je utoliko što tu dijaboličnost krije iza oblande maminog sina. U pravu je njegova mati što ga drži uza se kao neženju! Steve Bojana Beribake interesantan je utoliko što je isto slabić bez pokrića, kojom dominira njegova ljubomorna supruga Eunice, koju Srđana Šimonović igra vedro i drsko. Nedostaje joj jedino južnjačka zastava na prozoru.

Dodanu vrijednost predstavi daje izvanredan pjevački nastup Ines Tričković, koja daje snovitu kulisu likovima u finalu i prije njega, a pjeva toliko dojmljivo i lišena napora da ne vjeruješ svojim ušima kako nije posrijedi snimka. Još liječnika igra Branimir Vidić, epizodica, u kojoj jest dakle vratar smrti u bijeloj kuti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 01:02