Prekrasna je, svevremena i višeslojna "Pepeljuga" od prošle subote na riječkim daskama koje život znače. Tim je popularnim naslovom riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca pod vodstvom nove intendantice Dubravke Vrgoč prvom baletnom premijerom u njezinu mandatu u "grad koji teče" vratilo omiljenog koreografa Lea Mujića kojemu je ovo četvrta predstava s riječkim Baletom. Želeći naći nešto svima poznato i privlačno, što bi u Rijeci vratilo djecu na scenu i balerine na špice, odabrali su neoklasični balet Sergeja Prokofjeva prema poznatoj priči Charlesa Perraulta, praizveden na podiju moskovskoga Boljšoj teatra 1945. godine. Popularno je i reducirano trajanje od jednog sata što se skladno uklapa u trendove ubrzanog života i smanjenog kapaciteta koncentracije najmlađih. Kako je dan žalosti zbog pogreba Pape Franje službeno trajao do 19 sati, u 19.30 je mogla početi premijera. Nastavljajući se na učenje pape Franje, Mujićeva "Pepeljuga" daje poruku da je materijalno tek san i privid, da prave vrijednosti leže u iskrenoj ljubavi. Šljokičaste cipelice s potpeticama na kojima pleše Pepeljuga u snu tek su ukras, dramaturški nebitne za Mujićev stil koji kreće iz (neo)klasike u modernizam fizičkog kazališta najrazličitijih izvora, no uvijek sa savršenom ravnotežom simetrija i pravilnosti kao receptom za uspjeh. Za njegov je angažman bio i novi ravnatelj riječkog Baleta, prvi Talijan u povijesti te kuće na tom radnom mjestu, koji je posljednje godine živio i radio na Malti, Paolo Mangiola:
"Želimo napraviti najbolji baletni ansambl na svijetu. U tome ćemo uspjeti kroz ovakve projekte približavanja velikih klasika na moderan način, uz koreografe kao što su Leo i ostali." Ovo mu je bila prigoda da predstavi najbolje adute svojega ansambla i vrati ih u formu plesanja na špicama. Predstava je doista ravnomjerno iznjedrila neke stare i neke nove plesne favorite, pokazala da se mogu mjeriti s najboljim prvacima iz Zagreba te da imaju potencijal doseći istu visoku letvicu koju im postavlja novi šef. Narativni baleti su Mujićeva specijalnost, ali ovdje, čak više nego drugdje, uz pomoć svojega dramaturga i asistenta Bálinta Rauschera postiže mnoge simultane pripovjedne linije s kojima se mogu poistovjetiti različiti tipovi publike, bez obzira na dob i stupanj obrazovanja, što je vrlo inkluzivno i s velikim potencijalom dugovječnosti na repertoaru. U programskoj knjižici nailazimo na začudna imena: naslovni je lik Ella, njezin je princ John, dok su majka i dobra vila spojene u jedan lik zvan Cindy. Nadalje, otac im je dr. Vanja, dok maćeha i polusestre nose imena bliske našoj regiji: Zorica, Dragica i Milosija. Zvuči kao provokacija, ali pomaže poistovjetiti se s nakanom koreografa koji iz bajkovitih visina priču spušta na razinu svakodnevice.
Priča počinje dolaskom bahatih žena u susjedstvo uz pomoć skromnog sluge Johna kojega u svojem snu Ella/Pepeljuga vidi kao princa, a nakon buđenja zanemaruje štikle i s njime bosa odlazi u neku novu budućnost. Likovi su prilagođeni karakteru odabranih plesača iz kojih izvlače njihove osobine i reakcije na sve bogatstvo ritmova, melodija i boja orkestralne glazbe Sergeja Prokofjeva. U prvom redu vrijedi istaknuti troje riječkih prvaka koji su u danim im ulogama nove riječke "Pepeljuge" došli na svoje. Do izražaja je došla puna lirsko-dramska interpretacija izvrsne Marte Kanazir koja je istodobno Majka, ali i čudesna kuma Cindy, te je kao svojevrsni "deus ex machina" po važnosti izjednačena s likom Pepeljuge. Treća po važnosti svakako je Ksenija Duran Krutova, Ruskinja koja od 9. godine živi u Hrvatskoj, plesala je godinama i u zagrebačkom Baletu, a ovdje kao maćeha Milosija izaziva simpatije glumačkim i karakternim oblikovanjem komičnog lika. Samilost pak izaziva otac, dr. Vanja, kako ga uvjerljivo tumači Ali Tabbouch (Mađar koji je dugo u Rijeci); Mujić mu je namijenio sasvim suvremeni plesni izričaj sugerirajući potpunu psihičku rastrojenost izgubljenog duha. Perfektne su i Rumunjka Marta Voinea Čavrak, uz Martu Kanazir druga Riječanka među tumačima protagonista; one su kao polusestre Zorica i Dragica predstava u predstavi ove baletne uspješnice, nasmijat će nas, ali i oduševiti kreativnošću karikatura.
Novim je članovima ansambla Mujić povjerio najklasičnije uloge Pepeljuge/Elle i Princa/Johna - u profilu Japanke Yurike Kimure osjeća se samurajska predanost i požrtvovnost toj krhkoj profesiji, nježnost i profinjenost dok je Albanac Leonard Çela najnovija akvizicija ansambla, primljen na posljednjoj audiciji koju je u prvim mjesecima godine, na samom početku svojega mandata, organizirao novi ravnatelj. Premda njegova uloga nije velika, u varijacijama klasične čistoće otkriva plesača dostojnog najvećih prinčeva baletne literature. Sjajan je bio i cijeli ansambl predstave, kao i djeca, polaznici Osnovne škole Vežica, koje je predvodila Marta Voinea Čavrak, što je zalog za budućnost baletne umjetnosti u gradu. Uspjehu predstave pridonijeli su šaroliki kostimi Manuele Paladin Šabanović, kao i minimalistička simbolička scenografija Stefana Katunara (plavičaste planine - valovi u daljini), kao i svjetlo Aleksandra Čavleka po kojemu jasno prepoznajemo san od jave. Naposljetku, posebna pohvala ide Riječkom simfonijskom orkestru u orkestralnoj rupi, kao i belgijskom dirigentu Ayrtonu Desimpelaereu koji je u Rijeku stigao iz Ljubljane, gdje je na angažmanu kao šef-dirigent opere i baleta.
Komentari
0