U posvemašnjem svijetu loših vijesti, proračunatosti i materijalizma čovjek današnjice u umjetnosti traži emocije. To objašnjava velik interes za novu produkciju kasnoromantične opere pisane prema Goetheovim "Patnjama mladog Werthera", "Werther" Francuza Julesa Masseneta, koja nam od petka na podiju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu omogućava da se na tri sata isključimo iz svega i "svjetsku bol" doživimo ojačanu glazbom.
Ekstremna osjetljivost i pretjerani patos danas čak nisu toliko odbojni jer se s Wertherom itekako možemo poistovjetiti. Što smo drugo nego osjećajna bića subjektivnih autentičnih doživljaja nasuprot sveprisutnoj robotizaciji? Zato, naslov je pogođen "u sridu". Zbog rata u Ukrajini Kazalište Carlo Felice u Genovi je prije dvije godine odustalo od planirane koprodukcije toga djela s Marijinskim kazalištem u Sankt Peterburgu i okrenulo se suradnji s HNK u Zagrebu. Tom srećom u nesreći dobili smo uprizorenje od formata, oblikovano u stilu 30-ih godina kako je to u polustoljetnom vremenskom odmaku u odnosu na vrijeme nastanka opere osmislio talijanski redatelj, kostimograf i scenograf Dante Ferretti - trostruki oscarovac kao filmski scenograf, omiljeni suradnik redatelja kao što su Federico Fellini, Pier Paolo Pasolini, Franco Zeffirelli, Anthony Minghella, Martin Scorsese i Tim Burton. Oscare je osvojio za filmove "Avijatičar", "Sweeney Todd" i "Hugo", uz to je dobio i desetak oscarovskih nominacija, a svoju je estetiku detaljiziranih realističnih i kolorističnih prizora postupno prenio i u operu, koju kao Talijan osobito voli. Istoj je estetici "stare škole" raskošnih produkcija sklon i počasni šef-dirigent Zagrebačke opere, njegov sunarodnjak, maestro Pier Giorgio Morandi, koji kaže da se ne može uživjeti u oskudne scenografije svedene na simbole. Ta svjetska dirigentska "faca" redovito dirigira u njujorškome Metropolitanu, milanskoj Scali ili Bečkoj državnoj operi, a užitak pronalazi u zagrebačkom kazalištu manjeg opsega i izražajnije akustike. Sada već treću sezonu naš ansambl zahvaljujući radu s njim strelovito napreduje u interpretacijama, kako to otkriva predstava u kojoj se izmjenjuju dvije ravnopravne podjele pjevača - najbolje snage stalne postave zagrebačke Opere i trojica gostiju raritetnih glasova.
Na premijeri se u naslovnoj ulozi mogao čuti "metropolitanski kadar", bjeloruski tenor Pavel Valuzhin, koji je ovdje angažiran na preporuku Morandija (s njim je u Metu, primjerice, radio "Rigoletto") i otkrio je bogatu paletu glasovnih boja. Glumački uvjerljiviji Slovenac Martin Sušnik je nakon Tamina (Mozartova "Čarobna frula"), Eisensteina (Straussov "Šišmiš") i Ere (Gotovčev "Ero s onoga svijeta") sada u Zagrebu zablistao i kao Werther srčanog zapjeva toplih alikvota i velike pjevačke moći. Veća je razlika između dviju Charlotta, uloge za koju Massenet traži glas mezzosoprana, introvertiranog majčinskog tipa žene koja se podređuje društvenim normama i zatomljuje vlastite emocije. Zagrebačka Opera ima dvije rasne, ali sasvim različite mezzosopranistice spremne na najveće izazove: dok je Emilia Rukavina pri oblikovanju svoje prve glavne ženske uloge hrabro uskočila u sve nijanse kompleksnog lika, glasovnom fleksibilnošću naglasivši Charlottinu svjetliju i nježniju stranu, njezina kolegica Sofija Petrović tamnim je i snažnim glasom otkrila mračniju stranu čedne supruge koja odbija nasrtljivog ljubavnika. Istu razliku pratimo u tumačenjima dvojice vrsnih baritona u ulozi Charlottina supruga Alberta. Svjetski etablirani prvak osječke Opere, inače Ozljanin, omiljeni Mutijev bariton Leon Košavić donosi ga kao profinjenog gospodina, koji svijetlim mekanim pjevom kao da suosjeća sa sudbinom nesretnih ljubavnika, premda svjestan izdaje supruge koju iskreno voli. S druge strane, mladi Makedonac Davor Nekjak strastvenim čvrstim zapjevom "gađa u trbuh" te iz istog lika izvlači bijes i prkos.
Nadahnuće za uspješnog biznismena kao dobru partiju koju je Charlotti namijenila umiruća majka vidi u likovima filmskih gangstera i bonvivana, što paše njegovu profilu i režiji koja vrvi filmskim prizorima. Charlottinu mlađu sestru naizmjence tumače sopranistice Marija Kuhar Šoša i Josipa Bilić, prva iskusnijeg i izražajnijeg glasa sa snažnim "zvonom" u svim registrima, a druga anđeoskim glasom čini oaze optimizma i ushita u moru tragike. Ne treba zanemariti ni tri manje muške uloge koje čine glasovni raster prvih dvaju od četiri čina opere: Charlottina oca načelnika u kojemu se predstavljaju naizmjence stroži (Ozren Bilušić) i mekši tip basa (Siniša Štork) te dvojice očeve "braće po čašici" - Schmidta i Johanna. Kao Schmidt se iskusniji lirski tenor Ivo Gamulin izmjenjuje s novim stipendistom Opere HNK u Zagrebu, obećavajućim Lovrem Gujinovićem, dok se u liku Johanna na istoj energetskoj razini ravnopravno odmjeravaju dvojica 31-godišnjaka, Marin Čargo i Jurica Jurasić Kapun.
Zborske boje produkcije bez profesionalnog zbora brani 19 pjevačica Djevojačkog zbora Zvjezdice (Charlottine sestrice) koje su svoje zborske i glumačke nastupe izvrsno uvježbale pod mentorskom paskom Dijane Rogulja Deltin i Marije Anđele Biondić. Za kraj treba pohvaliti i orkestar zagrebačke Opere koji je u ovoj lirskoj drami, kako žanr naziva Massenet, u prvom planu. On je pripovjedač, opisivač i ogledalo radnje, ozračja i emocija, kroz izmjene gustoća i rastera, boja i sjenčanja te mnogih provodnih motiva. Sjajni su u svim varijantama, u skupnim sazvučjima, kao i pojedinačnim istupima dionica (vrsne horne!) i solista (saksofon, violina, violončelo, harfa i klarinet solo). To treba čuti! Novim je "Wertherom" u svojem repertoaru zagrebačka Opera podigla ljestvicu prema najvećim svjetskim opernim kućama, na čemu joj od sveg srca čestitamo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....