‘NADOLAZEĆA OLUJA’ Kada bi barem neke hrvatske predstave nalikovale na ovu

Predstave što ih daje Festival svjetskog kazališta pravo su olakšanje uz domaće premijerne gnjavaže što ih moramo gledati ove jeseni. Nema stalnog kritičara koji ulazi u hrvatski teatar a da ne pomisli: “Ne mora biti dobro, samo da ne bude užasavajuće dosadno.”

Predstava “Nadolazeća oluja” glasovite britanske skupine Forced Entertainment, u režiji Tima Etchellsa (njihova karizmatičnog, svestranog vođe: na žalost nije stigao i on s njima) melem je za domaće kritičarsko oko. Opuštena a ozbiljna, duhovita a tužna, nepretenciozna a pomna, ona donosi mnogo topline ali i sjete. Šestero glumaca i jedan mikrofon, četiri instrumenta i nekoliko komada odjeće, mlako svjetlo i gola pozornica, ovdje je dovoljno da se stvori umjetnička čarolija.

Direktan crni humor

Sam naslov ironizira kazališnu tradiciju, a tijek predstave dekonstruira njegovu tzv. veliku priču. Akteri, tri ženska i tri muška lika, bore se za onaj jedini mikrofon ne bi li priopćili svoju storiju. Usto i sviruckaju na klaviru, bubnjevima ili gitari. Svirati uglavnom ne znaju, ali se trude i ne gube živce. Međusobno se ometaju, ali si i pomažu. Tekstualna podloga donekle me podsjeća na rane radove Filipa Šovagovića: likovi su krhki i nemogući, apsurdni ali i nekako obični, domaći. Iako su nespretni, čak i dosadni, mi s njima suosjećamo i vjerujemo im. Velika priča traži velike junake, neljude takoreći, a mala priča traži neobično u običnome čovjeku.

Tako teče ova predstava. Crni humor je posve direktan i pomoli se svaki put kad tema postane smrt. Činjenicu da će svatko umrijeti ne treba shvatiti tragično, ali se umiranju, makar na pozornici, valja oduprijeti.

Cijelo zbivanje traje gotovo dva sata, a jači je dojam na mene ostavio ženski dio ansambla, Claire Marshall, Cathy Naden i Terry O’Conor. One se često presvlače, prvo iz traperica u haljine pa iz haljina u još ljepše haljine, dok zbore o svojim godinama, o svojim maštarijama i o svojoj budućnosti. Ni jedna ne zna svirati bubnjeve, no makar tuče po fusu ili jednom palicom po dobošu i to daje predstavi potreban ritam. Muške su priče, Phila Hayesa, Robina Arthura i Richarda Lowdona, čini se mnogo razvedenije, ali i apsurdnije. Mušakrac odluči živjeti u zapadnoj Africi. Oplovi je cijelu od Atlantika preko Rta dobre nade do Magadaskara, doživi brodolom, zaljubi se u tamošnju poslovnu ženu, imaju dvoje djece, jedno umre, drugo otmu Somalijski pirati, i on se otputi dalje, u Hong Kong, gdje mu se dopadne hrana, ljudi, klima.

Nije improvizacija

Naše junake noću nazivaju Angela Merkel ili Vladimir Putin, oni imaju loš predosjećaj, pa puste da telefon nekoliko puta zazvoni prije nego što se jave. Njihove imaginarne priče o majci, prvom poljupcu ili o tinejdžerskom bijegu u Njemačku, odakle se pliva u Rusiju, postaju lakše ako zamisle da ih igraju hollywoodski glumci. Tako se javljaju i Elisabeth Taylor, i Brad Pitt, i Demi Moore kao idealni tumači njih samih i njihovih bližnjih.

Premda djeluje kao improvizacija, tijek predstave pažljivo je osmišljen i ta naoko nepostojana, smiješna glazba i ti eklektični kostimi zapravo su autorska djela. Kostimografiju i scenu, ponešto namještaja u kutu i jedna stara drvena mašina za proizvodnju vjetra, potpisuje glumac Richard Lowdon, a muziku glumac Phil Hayes i ostali članovi skupine. Ukratko: predstava koja se pamti, premda ne znamo zašto. Iako je lišena pathosa, ostavlja u gledatelju ozbiljne, čak i uzvišene tragove...