Pjevači priča, tako je svoj izbor pjesnika koji u posljednjih trideset godina pripovijedaju u stihovima nazvao Slaven Jurić, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Izabrao je 21 autoricu i autora narativnog pjesništva od 1994. do 2024. godine. Drugi put zaredom u relativno kratko vrijeme dobili smo svojevrsnu antologiju suvremenog hrvatskog narativnog pjesništva. Godine 2010. Damir Šodan napravio je, naime, antologiju suvremene hrvatske stvarnosne poezije koju je naslovio Drugom stranom.
Jurić svoj izbor otvara pjesmom Jutro kad sam napokon očistio svoju sobu Borisa Marune, a završava generacijski udaljenom Marijom Andrijašević. Između Marune i Marije Andrijašević uvrštene su pjesme Jozefine Dautbegović, Mile Stojića, Borisa Dežulovića, Damira Šodana, Miljenka Jergovića, Sime Mraovića, Damira Radića, Drage Glamuzine, Tomice Bajsića, Tomislava Čadeža, Roberta Roklicera, Tatjane Gromače, Krešimira Pintarića, Eveline Rudan, Olje Savičević Ivančević, Bojana Radašinovića, Marka Tomaša, Vlade Bulića, Ivane Bodrožić.
Govoreći o tome kako je nastajao njegov izbor, Slaven Jurić kaže:
"Svojedobno sam se u dva navrata pozabavio nekim teorijskim pitanjima vezanim uz pjesništvo generacije koja je svoje prve pjesničke zbirke objavila krajem devedesetih godina i početkom ovoga stoljeća. Radilo se o dotadašnjim stihovnim opusima Tomice Bajsića, Tatjane Gromače, Drage Glamuzine, Krešimira Pintarića, a potom se tom tipu poetskog pisma priključilo još nekoliko pjesnikinja i pjesnika. S obzirom na to da se oko novoga pravca ubrzo stvorila neuobičajeno žustra i oštra kritička polarizacija, pojava je dobila i začudnu medijsku pozornost. Neki su kritičari bili oduševljeni snižavanjem tona i napuštanjem dotadašnje jezično subverzivne i nekonvencionalne geste, odnosno izlaskom poezije iz elitnoga, ali i pomalo izolirana položaja, dok su drugi u novom poetskom pristupu vidjeli podilaženje slabijem ukusu, tržišnim zahtjevima, književnu liniju manjeg otpora i olako otkliznuće u popularnu sferu. Paradoksalno, dok se cijeli pravac često proglašavao zabludom i stranputicom, pojedinačne su se zbirke, poput Bajsićeva Južnog križa, Gromačine Nešto nije u redu? ili Glamuzininih Mesara, vrednovale izrazito povoljno i dobivale prestižne nagrade.
Uz pravac se prilijepila privlačna, zavodljiva, ali nejasna oznaka ‘stvarnosno pjesništvo‘, a negdje pri kraju najaktivnijega razdoblja, 2010., Damir Šodan objavio je antologiju Drugom stranom koja je obavila posao početne kanonizacije, ali i dodatno produbila kontroverze o pravoj prirodi te poezije. Meni se, iz lagodnije pozicije promatrača, činilo da su u žaru polemike neke bitne crte te poezije ostale nepročitane, pa i neshvaćene, te sam odlučio propitati žanrovsku pozadinu pokreta, odnos te poezije prema modernističkom nasljeđu kao i odnos ‘visokoga‘ i ‘niskog‘, popularnog i elitnog aspekta tog pjesništva. Nekoliko kolega, prijatelja pa i autora ili pjesnika drukčijega usmjerenja smatralo je da sam uočio neke dotad neprimijećene osobine tih tekstova i nagovaralo me da sačinim svoj izbor jer su smatrali da je Šodanova antologija cijelu tu pojavu zahvatila preširoko."
Početna ideja bila je da to bude mala antologija, možda tek deset autora, ravnopravno zastupljenih, ali brzo je, kaže, odustao od te ideje jer je "uvidio da to ne bi bilo niti izvedivo, niti odviše pravedno s obzirom na različit opseg i nejednake vrijednosti pojedinih opusa".
Što se kriterija tiče, bilo je "presudno da se uvrštene pjesnikinje i pjesnici jasno oslanjaju na narativnu poetiku, a ne da im to bude tek povremeni izlet ili otok u nenarativnoj produkciji. Zato nema autora koje izrazito cijenim, ali se vode drukčijim načelima u gradnji pjesme. Kad sam ograničio izbor autora, morao sam voditi računa o opsegu njihova poetskog opusa, važnosti u cjelini procesa i u pojedinim fazama razvoja, da bi, naravno, na koncu pokušao izdvojiti što je u pojedinom djelu estetski vrijedno. Također, budući da sam cijeli tok - kako ga ja vidim - sagledavao s određene vremenske distance, jer je od početaka trenda sada ipak prošlo neko vrijeme, nastojao sam prepoznati što je i danas pjesnički intrigantno i živo, a što je nastalo kao proizvod trenutka te je ‘loše ostarjelo‘. Ipak, kako je cijeli projekt krenuo od teorije prema praksi, a ne obrnuto, što je više uobičajeno, želio sam upotpuniti sliku i s nešto pjesama onih autora koji ne pripadaju prvom ešalonu i imaju svojevrsnu ulogu satelita te pokazuju zamah pokreta. I u tim sam slučajevima nastojao izdvojiti pjesme koje su bolje uspjele, a, iskreno govoreći, i neke koje su ostale na razni dosjetke, ali dobro ilustriraju teze iz pogovora. Drugim riječima, ako i neće ostati trajnim vrijednostima, pouzdan su dokument jednoga pjesničkog trenutka. Nadam se da ih nije previše u knjizi", dodaje.
Koje su mu u tom izboru, koji pokriva trideset godina, bile najveće nedoumice?
"Gdje i s kime početi? Nisam želio ići predaleko u prošlost - premda bi se narativnih pjesnika dakako našlo i u prethodnim razdobljima - jer sam smatrao da je važnije ocrtati sliku koliko-toliko kompaktnog polja, njegovih silnica i međusobnih prožimanja koje zauzima suvremena naracija u stihu nego ići u ekstenziju. Nisam, dakako, želio replicirati ni Šodanov projekt. Stoga sam započeo s Borisom Marunom koji naravno takve pjesme piše od svojih početaka, ali integralnim dijelom domaće scene postaje tek devedesetih godina po povratku u Hrvatsku, i Milom Stojićem koji istih godina radikalno mijenja svoj rukopis. Poeziju Miljenka Jergovića sagledavam kao svojevrsnu premosnicu između starijih i mlađih autora, a potom slijedi glavna grupacija o kojoj sam govorio, s nastavljačima i onima koji su nakon 2010. u određenoj mjeri - tu prije svega mislim na važnu žensku dionicu s Oljom Savičević Ivančević, Ivanom Bodrožić, Marijom Andrijašević i Evelinom Rudan - promijenili sliku narativnog pjesništva. Kako sam neiskusan priređivač, jer ovo mi je prvi, a možda i posljednji posao ove vrste, dugo sam se premišljao o opsegu knjige, odnosno o broju pjesama koje će se na koncu u njoj naći. Čitatelj će uočiti da su oni koje ne smatram protagonistima dobili manje prostora, a da sam najvažnije i najplodnije narativne pjesnike uvrštavao tako da zahvatim sve ili većinu njihovih zbirki te tako eventualno ukažem na promjene ili različite fasete njihova pisma u širem rasponu djelovanja."
Taj poetičan naslov Pjevači priča nije bio prvi izbor.
"Naslov sam, kumeći urednike za pomoć, dugo tražio. Postojalo je nekoliko varijanti, u ritmu priče, ritam priče razmišljao sam i da preslikam svoj naslov "Popularno u elitnom", ali, valjda zbog moje profesionalne deformacije, ti su naslovi više odgovarali stručnim napisima nego jednom ovakvom izboru. Na kraju sam ga sam našao, odnosno s blagom izmjenom "ukrao" Albertu Lordu, čija je knjiga Singers of Tales izmijenila pogled na homersko pitanje i usmenu tradiciju pjevanja u stihu. Naslovom sam želio naglasiti kontinuitet narativnog pjesništva koje je trajna mogućnost u svim epohama književne povijesti i nije nikakva anomalija. Kad bih, međutim, vratio naslov u njegov izvorni jezik, svoj bih izbor preveo kao "Singers of Stories", kako bih podcrtao dosad slabo uočeni aspekt nekih od opusa. U njima se, naime, ne samo iz zbirke u zbirku ispisuje individualna povijest, nego to - fragmentarno i ne nužno kronološki - čine i na način koji obično nalazimo u proznim pripovijestima i romanima."
Komentari
0