‘Damir Karakaš piše o Lici kao o mjestu gdje čovjek koji ubija drugoga ne podliježe osudi‘

Autorice i autori koje tradicionalno poznajemo kao prozne književnice i književnike, bez obzira na to čine li njihov opus aglomeracije kratkih priča ili obimni romani, nerijetko svoj spisateljski izričaj šire i na znatno drukčija očekivanja književnog roda drame. Ondje gdje romani trpe ekstenzivne sekvence karakterizacije postupcima ili opisima, drama očekuje likove bakrorezom psihološki utisnute gotovo isključivo dinamičnim i otkrivajućim monolozima i dijalozima. Slično, unatoč često odveć melodramatskoj teatralnosti svojih uprizorenja, drame od svojih autorica i autora inherentno očekuju sažetiji, reduciran stil primjeren brzim rafalima replika svojih likova. Ova sklonost reduciranom izrazu, obogaćenom eventualno kontekstualnim didaskalijama, djelomično objašnjava zapanjujuću zaokruže...