Imre Kertész

Fašizam se nije ‘istrošio‘, sve je agresivniji, poprima nove i perfidne oblike. Zato novo izdanje knjige ovog nobelovca ima smisla

Imre Kertesz

 Henrik Montgomery/Afp/Profimedia/Henrik Montgomery/Afp/Profimedia
Knjigu ‘Čovjek bez sudbine‘ kod nas je izdao nakladnik Bodoni. Kertészov junak nedužni je dječak, dobro odgojen, tek stasao da ima prvo iskustvo poljupca s djevojčicom...

Nema tome tako davno, kako se u ovom vremenu brzog zaborava čini, da je, braneći svoj biznis, Mark Zuckerberg rekao nešto poput: "Hej, svatko ima pravo na svoje mišljenje i možete misliti da se Holokaust nije dogodio." Uzvratili su mu: Ne, Holokaust je činjenica, a ne mišljenje!

Prije tridesetak godina, kad su objavljeni njemački i engleski prijevod "Čovjeka bez sudbine", neki su kritičari napisali da je knjiga, usprkos svim pohvalnim pridjevima koje zaslužuje, ipak došla prekasno jer se tema "istrošila", više nije bila nova. Kako to mislite da se tema "istrošila"? Ne može se tema Holokausta istrošiti! Štoviše, mora biti stalno prisutna u javnosti – fašizam se nije "istrošio", sve je agresivniji, poprima nove i perfidne oblike. Tu je oko nas, eto u zemlji koja čak relativizira fašistička obilježja i simboliku, u zemljici balkanskoj medijski prostor dobivaju poricatelji gnjusnih zločina, crtaju se kukasti križevi. Zar se Zlo "istrošilo"?

Upravo zato novo izdanje (prvo 2003.) prevažne knjige mađarskog nobelovca ima smisla. Prije skoro dvadeset godina kad sam prvi put čitala taj roman, svijet je još imao budućnost – to mi je posve promijenilo perspektivu sadašnjeg poniranja u tekst: čeka nas življenje dan po dan, baš kao logoraše, baš kako je Kertész opisao linearnost logoraškog vremena, baš kako vam njegov tekst može promijeniti percepciju svakodnevice da biste uopće preživjeli.

Drugo, ne može se tema Holokausta "istrošiti" jer se ionako o njoj kasno počelo pisati. Naposljetku i Kertészu je trebalo deset godina da nađe glas za svog četrnaestogodišnjeg junaka, da izumi jezik kojim se može prenijeti neiskazivo – prvo izdanje bilo je u Mađarskoj 1975. i to bez odjeka. U međuvremenu smo doznali da su preživjeli iz Holokausta doista šutjeli o tome: što zbog stida, što zbog nemoći da se iščupaju riječi iz njih, a i, bemu, nisu im isprva vjerovali: optuživali su ih da pretjeruju i izmišljaju. Uostalom, čitajte Aharona Appelfelda, preveden je na hrvatski. Ako vam to nije dosta, čitajte Šalamove "Priče s Kolime" o ljudima "bez biografije, bez prošlosti, bez budućnosti" ili Solženjicina, nema bitne razlike između konc-logora i gulaga – Staljin je samo usavršio nacističke metode. Nakon 1945. tzv. svjetska zajednica nije spriječila nijedan genocid, pa i sada zatvara oči pred sudbinom Rahinđa. Kažete, zlo se "istrošilo"?

Kad je György Köves, dječak koji se zatekao u autobusu da bi odradio smjenu u postrojenju za proizvodnju nafte, krajem lipnja 1944., otpravljen u Auschwitz, pojma nije imao da takvo što postoji. Doduše, nosio je žutu zvijezdu i netom prije otac je bio pozvan na prisilni rad, ali Kertészov junak ipak je nedužni dječak, pristojan, dobro odgojen, tek stasao da ima prvo iskustvo poljupca s djevojčicom. Zašto usprkos tome što je bio dijete dobrostojećeg trgovca u Budimpešti, ništa nije razumio, mi smo shvatili tek kad nam je István Szabó uprizorio storiju o židovsko-ugarskoj obitelji Sonnenschein. Naime, Židovi su u Budimpešti bili dobro asimilirani još od Franje Josipa – stoga ih, skraćeno, nisu deportirali kad je buknuo Drugi svjetski rat. Tek kad je Treći Reich u ožujku 1944. okupirao Mađarsku, u vrijeme kad je mnoštvo drugih europskih Židova već bilo mrtvo, nova je vlast počela slati u smrt nositelje žute zvijezde, a dogovor je bio: one sa sela, ne dirati Budimpeštance. Zato je György Köves sa sunarodnjacima ulovljen na rubu grada.

Ne osjeća se Židovom, nije religiozan, ne govori jidiš, rekli bismo: zblenut je. Ali nije, pametan je dječak, pomnjivo promatra i uči. Prepušta se – ne zna za bolje. I kad je žedan, gladan, smrznut; kad ga batinaju; preziru kao lošeg Židova; sav onemoćao od boleština, u stanju halucinacija od živinica – buha, uši, stjenica – koje se hrane njegovim tijelom i ranama dok je on sam na umoru, Köves je i dalje ljudsko biće koje se čudi. Nije ništa više od ušne gnjide, a ipak ostaje Čovjek. Mašta i gorki, najgorči humor (imamo li riječ za takvo što?) drže njegovu svijest na okupu. Bio je dobar uznik, vrijedan radnik, poslušan logoraš – ne zato što je to želio, nego zato što su ga okolnosti na to primorale. Bezličan i bez sudbine, prilagođavao se toj novoj mu "normalnosti". Otupio je na bol, strahove, prljavštinu, prijetnje, iscrpljenost, spočitavanja "Was? Du willst noch leben?" Jer on bi "u tom lijepom koncentracijskom logoru zapravo volio još malo i poživjeti." Zaboravio je i kako se zove: na to pitanje deklamirao je svoj logoraški broj. Nije se prepoznao u ogledalu: petnaestogodišnjak. Jeste li se vidjeli jutros?

Viktor Frankl, slavni preživjeli logoraš i psihoterapeut, svjedočio je da ljudima ovlada apatija, da im otupe sva čuvstva, "duševni život sroza se na primitivnu razinu". Köves jest otupio, ali upravo ga je unutarnji svijet u koji se sklonio, očuvao na životu, za razliku od mnogih nije se obesmislio.

Kad se vratio u Budimpeštu i ušao u tramvaj, kondukter je tražio da plati kartu. Ne, nije on na to poludio, iako je i dalje na sebi imao logoraški kaput, polude čitatelji, barem ja. Jerbo pravila se moraju poštovati, tko te pita što si bio u konc-logoru. Jerbo te 1945. nisu im vjerovali, dugo i predugo nisu im vjerovali. Nekoć bliski, nisu ga razumjeli. Kažete, tema Holokausta se "istrošila"?! Postojao je otpor, nisu željeli čuti, odbijali su iz svog užasa shvatiti, "ako postoji sudbina, tada više ne postoji sloboda izbora; a ako… postoji sloboda, onda nema sudbine."

image

Imre Kertesz

Interfoto/Alamy/Profimedia/Interfoto/Alamy/Profimedia

Tim više što je Imre Kertész svoja djela pisao živeći u totalitarizmu koji je uslijedio: staljinističkom komunizmu. Zato što u Mađarskoj nije bilo reakcija na njegov roman, napisao je sljedeći, "Fijasko" (1980.), o piscu koji piše takvu knjigu, o preživljavanju u neslobodi. Ponizan je, nosi sramotu i krivnju, bol nije nestala – preusmjerena je u umjetnost: "Kadiš za nerođeno dijete" i "Likvidacija" europski su književni vrhunci.

Uz sjajne ilustracije slikarice Ivane Jurić koje atmosferom i simbolima ne samo da slijede tekst nego mu dodaju metaforičnu vrijednost, ovaj svezak zaslužuje počasno mjesto na svačijoj polici. Holokaust je činjenica, a ne mišljenje!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 20:08