SLOVENSKI HIT PISAC

Feri Lainšček: Pišem o Romimajer me zanima sloboda

Feri Lainšček sasvim sigurno nije tipičan slovenski pisac svoje generacije (rođen je 1959. godine), baš kao što se ni privatno ne uklapa u poznate stereotipe o “klasičnom Slovencu”. Priča o njegovom književnom radu, koji do danas opseže stotinjak biobibliografskih jedinica, od čega je dvadesetak romana, priča je o uspjehu koji nije doživio snalaženjem u meandrima sustava moći, dodvoravanjem čitateljima i medijima, dapače čini se kako je uvijek plivao negdje izvan struje i - uspio. Rodio se u selu Dolenci u Prekomurju, blizu mađarske granice, iz čega proizlazi njegovo stalno geografsko, tematsko i jezično nadahnuće koje bitno obilježava cjelokupan književni opus u kojem je riječ o životu na granici, multikulturalnosti i povijesnim silnicama koje su dodirivale i mijenjale taj prostor i ljude. Pjesnik, dramatičar, scenarist, autor tekstova za slovenske glazbenike, prozaik za djecu i odrasle, dobitnik brojnih vrijednih književnih nagrada, Lainšček je danas jedan od rijetkih slovenskih pisaca po čijim se djelima snimaju uspješni i gledani filmovi (čak šest njih, poput “Pijetlovog doručka” ili najnovijeg “Šanghaja” koji je donedavno igrao i u hrvatskim kinima) i izvode kazališne predstave, a opet bismo teško mogli reći kako je riječ o nekakvom klasičnom mainstreamu, dapače.

Dobre preporuke

Čak tri romana koja su nedavno prevedena na hrvatski (dva objavljena u nakladi Algoritma, za što je najzaslužnija prevoditeljica Anita Peti Stantić, i treći u nakladi Meandarmedia i prijevodu Željka Perovića), čitatelja će vrlo lako uvjeriti u rečeno. Nije na odmet spomenuti ni podatak kako je prije te tri u Hrvatskoj objavljeno čak pet Lainščekovih proznih knjiga, po čemu se on, uz Dragu Jančara, ubraja među u nas najprevođenije slovenske pisce.

Roman “Muriša” u naš književni kontekst dolazi s dobrim preporukama - riječ je o nastavku romana “Razdvojit ću pjenu od valova” (objavljenog 2009. nakladi EPH-Liber), za koji je Lainšček nagrađen najvažnijom slovenskom književnom nagradom Kresnik. Zapravo, riječ je o klasičnom, gotovo tradicionalnom načinu pripovijedanja koje u sebi sadrži i brižno čuva neke od velikih tema za koje smo u vrijeme postmodernizma pogrešno mislili kako pripadaju prošlosti i kako jednostavno više nisu “in”. Prigovor tradicionalizma, uostalom, jedan je od onih s kojima se autor već susretao u dodiru s domicilnom književnom kritikom. Istina, “Muriša” posjeduje čvrstu fabulu, “tradicionalnu” ljubavnu priču, vremenski je smještena u povijesno doba 2. svjetskog rata i skupa sa svojim romanesknim prethodnikom spada u žanr obiteljske sage. No, priče o tragičnim individualnim sudbinama, kakvima pripadaju i sudbine Lainščekovih junaka, o panonskom svijetu čije stanovnike određuje melankolija duše, o udarcima povijesti i etničkim obilježenostima ljudi koji su sudbinski određeni životom na rubu, na granici, svakako nisu zastarjele, već univerzalne i svevremenske.

Motiv rijeke

Lainšček čitatelja oduševljava svojim vještim i umješnim pripovijedanjem, ali i temama koje itekako “diraju” i opisuju suvremenog čovjeka - temama identiteta, rasutosti stvarnog svijeta, udaraca prošlosti, ljubavi, pa i iskustva drukčijih, karakterističnog upravo za područje uz rijeku Muru o kojem se u romanu radi. Granica, naime, ljude razdvaja ali i spaja, o čemu u romanu svjedoči motiv snage rijeke i mosta kojim se pokušava ukrotiti neukrotivo. U takvim okolnostima, dakako, Lainščekovi likovi i sami su u svojim životima umreženi u egzistencijalno granične položaje, za koje autor ima senzibiliteta, ali i literarnog interesa. “Skarabej i vestalka”, pak, kao priča o sudbini glavne junakinje Karle Marchlewske spaja priču o potrazi za smislom života, identitetom i ljubavi s kriminalističkim zapletom o medicinskim pokušajima nadziranja ljudske duše i odmacima u mitsko-fantastični svijet. No, sudbina i ljubav i ovdje se čitaju kao ključne riječi.

Motiv drugih i drukčijih osobito dolazi do izražaja u Lainščekovim romanima koji su proizašli iz jednog od njegovih iskustava iz mladosti, susreta s Romima koji su živjeli na rubu njegovog rodnog sela. Romanu “Umjesto koga ruža cvjeta”, u kojem se prvi put pozabavio psihologijom ciganske duše, odnedavno se pridružio i roman “Nedodirljivi”, drugi od svježih prijevoda na hrvatski i predložak za aktualni film “Šanghkaj” mladog slovenskog redatelja Marka Naberšnika.

Legenda o prvom grijehu

Ukoliko “Murišu” preporučujemo za čitanje zbog magije pripovijedanja i svevremenske priče, “Nedodirljive” bi trebalo pročitati, osim istih, i zbog drugih, možda manje literarnih razloga. Recimo, onoga da se nijedan hrvatski pisac za sada nije uhvatio ukoštac s tom temom, itekako potrebnom u našem književnom, ali i društvenom kontekstu. “Nedodirljivi” sjajno spajaju ono što je i inače karakteristično za opus ovog pisca - mitsko, gotovo magijsko i stvarno. Mitsko se očituje u početnoj legendi o prvome grijehu, o četiri čavla potrebna da bi se na križ razapeo Jošua ben Miriam, “kojeg je svijet kasnije nazvao Isus”, od kojih je romski kovač iskovao samo tri, zbog čega su Romi i dvije tisuće godina kasnije osuđeni na nomadski način života. U nastavku to je priča o četiri generacije jedne romske obitelji iz drukčije nazvane, ali prepoznatljive Murske Sobote, ispripovijedana iz pozicije jednog od njih (unuka, sina i oca) koja fingira usmeno pripovijedanje kojem je pisac (čije se ime podudara s imenom stvarnog pisca) samo svjedok. Roman je to s kojim je Lainšček sudjelovao u međunarodnom projektu “Mitovi” u kojem se od naših pisaca okušala i Dubravka Ugrešić svojom “Baba Jagom”.

Obiteljska saga

U svojoj (ponovo) obiteljskoj sagi Lainšček prolazi prošlošću i posjećuje neka od njenih neuralgičnih mjesta, od ukrajinskih koncentracijskih logora do jugoslavenskog načina života u jeku i raspadu socijalizma i bivše države. No, više od svega taj relativno jednostavno ispripovijedan roman u kojem se poštuje romska retorika (i jezik, za koji je čak potreban rječnik na kraju knjige), priča je o krhkih dušama i nesrećama koje obilježavaju tragične sudbine pojedinaca, o ljubavi kao utočištu, ali i o slobodi, ponosu i ustrajnosti s kojom se takve sudbine podnose, onome što nazivamo voljom za životom.

“Nisam borac za prava Roma, iako se s njima dobro razumijem. Puno toga lijepog s njima doživljavam. Lijepo mi je jer su jedini koji se opiru onome što nam je palo na glavu. Normiranju, evidentiranju, sankcioniranju, zatiranju svega što želi biti slobodno. Kad mi kažu da je govoriti o romskoj slobodi fantom i nešto izmišljeno, nije mi teško dokazati da je drukčije. Oni ne donose poniznost i pokornost. Kad se ujutro probude, ne prestaju biti slobodni, kad se mi ujutro probudimo, ne razmišljamo o slobodi. Razmišljamo kako autom nekoga prestići da ne zakasnimo na posao. Oni imaju u sebi slobodu. Već je to vrijedno književnosti”, reći će Lainšček u jednom intervjuu o svome interesu za romsku tematiku. No, možda je najtočnije reći kako je u svome druženju s njima pronašao ono što zahtijeva od života i od književnosti - strast kojoj ne može nauditi nijedna granica, povijesna mijena ili literarna konvencija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 12:27