Umro je Martin Pollack, jedan od najutjecajnijih pisaca Srednje Europe. Bio je desetljećima novinar, na primjer hamburškog Der Spiegela. Bavio se onim što se donedavno nazivalo “istočnom Europom”, Poljskom, Ukrajinom, sve do Moldavije, a jednom i nama: znalački, dotaknuo se i Zagreba u svojoj posljednjoj knjizi “Žena bez groba“, u kojoj govori o Laškom, mjestu o kojem mi, pedesetak kilometara dalje, ne znamo praktički ništa.
To što je pisao knjige zasjenilo je zapravo njegov novinarski rad koji je stajao u znaku njegovog velikog uzora, poljskog novinara Ryszarda Kapuścińskog.
Najvažniju publicističku knjigu, “Sarmatski krajolici”, izdao je 2005. To je zbirka eseja autora koji žive na potezu od Baltika preko Poljske, Bjelorusije, Ukrajine do Moldavije. Tada je to bio neviđen i neočekivan pothvat, reklo bi se avangardan, jer nam je danas, dvadeset godina kasnije, posve normalno da čitamo Andrzeja Stasiuka, Jurija Andruhoviča ili Andrija Ljubku. U tom i sličnim uredničkim pothvatima, Pollack je otkrio koliko daleko seže Srednja Europa, u svakom slučaju dalje od granica koje su postavili Claudio Magris i Milan Kundera, a prije Pollacka tek naznačili Czesław Miłosz sa svojom Vilnom i Elias Canetti s donjim tokom Dunava u autobiografiji “Spašeni jezik”.
U svakom slučaju, slavenska Europa Martinu Pollacku duguje duhovno, politički i literarno iznimno mnogo, duguju mu i oni koji za njega nikad nisu čuli.
U svojim djelima bio je usredotočen na dvije teme, Europu istočno od Labe te nacističku prošlost vlastite obitelji i prikriveni, tinjajući antisemitizam. Potonji je maestralno opisao u dokumentarnoj - i odmah na velike jezike prevedenoj - knjizi “Optužba: oceubojstvo. Slučaj Philippea Halsmanna” iz 2002. godine.
Postupak da, svim alatima istraživačkog novinarstva, sam napiše portret svog oca koji je bio SS-ov oficir i okrutni egzekutor-ubojica, strašan je književni uradak. Strašan po sadržaju, strašan za sina koji piše. Knjigu o ocu naslovio je “Mrtvac u bunkeru” i to je jedina kod nas prevedena Pollackova knjiga.
Nastavak tog portretiranja jedne obitelji “u sjeni fantoma”, kako bi rekao Ivan Lovrenović, autorovih predaka razdrtih između velikonjemačkog nacionalizma i protonacizma te, s druge strane, potpune, skromne normalnosti nastavio je u bolnoj biografiji “Žena bez groba” iz 2016. godine
Nakon “Žene bez groba” nije više mogao pisati veće knjige, borio se sa zloćudnim tumorom i metastazama. Ali, do posljednjeg daha ulagao je sav svoj autoritet i intelektualni glas u podupiranju Ukrajine u njenoj tragediji, skupa, uostalom, sa svojim drugom po peru Claudijom Magrisom.
Umro je 17. siječnja u osamdesetoj godini života u Bocksdorfu u južnom Gradišću. Ostavio je za sobom niz knjiga koje je preveo s poljskog, za što je nagrađivan, te osamnaest svojih knjiga, autorskih i uredničkih, mahom o istočnijoj srednjoj Europi. Neke su ponavljane i proširivane, poput “Bogata zemlja siromašnih ljudi, književne šetnje Galicijom” koju je uredio zajedno s Karl-Markusom Gaussom. Kruna prevodilačkog opusa je izdanje sabranih djela Ryszarda Kapuścińskog koja je preveo na njemački. Najveće nacionalne i europske nagrade koje je dobio nema smisla ni nabrajati.
Kad je bio pri završetku svoje knjige o Laškom, kamo je istražujući i propitujući navraćao često, tokom jedne od zadnjih šetnji kraj Savinje mimoišao se s jednom nepoznatom starijom gospođom, Slovenkom. Na trenutak je pogledala tog Austrijanca laščanskih korijena, usporila korak i rekla mu glasno: “Majte se dobro”.
Mi u Hrvatskoj malo znamo o Martinu Pollacku. On o nama mnogo. Da mu kažemo “Majte se dobro, gospodine Pollack” sad je prekasno, ali posmrtno mu dignuti šešir bismo trebali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....