IDIS TURATO 'Arhitektura je kao muzika - uz sebe uvijek moraš imati jak i snažan bend'

Riječki arhitekt Idis Turato dvije godine zaredom osvojio je najvažnije domaće arhitektonske nagrade. Lani je nagradu Drago Galić za stambenu arhitekturu Udruženja hrvatskih arhitekata dobio za kuću Nest and Cave u Opatiji, a ove je godine osvojio nagradu Viktor Kovačić za najbolju arhitekturu u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za Sportsku dvoranu i trg u Krku. Turato također trenutno predaje na tri arhitektonska fakulteta u regiji; u Zagrebu, Splitu i Beogradu. Kada se svemu tome doda i njegov vrlo emotivan, rockerski temperament dobijamo jednog od trenutno najzanimljivijih domaćih arhitekata.

Old school graditeljstvo

Turato smatra da su nagrade dvije godine zaredom plod čiste slučajnosti. “Lani mi se dogodilo da sam prvi put od kada radim naišao na čovjeka s kojim sam u potpunosti mogao podijeliti energiju i zamisli kako bi trebala izgledati obiteljska kuća. Napravili smo kuću koja je iznenadila i mene i njega, u arhitektonskom, ali i emotivnom smislu. Specifičnost ovog projekta bila je u tome da je nastao u izuzetno kratkom razdoblju, u jedva dvije godine. Sasvim suprotno od Sportske dvorane i trga u Krku koja je zapravo plod moje 14-godišnje suradnje s gradom Krkom. To je projekt koji je doživio niz građevinskih dozvola i mnogo promjena i pokazao da arhitektura može biti itekako dobra i kada je spora i dugotrajna. Imao sam priliku, kao rijetko tko u struci, da četiri puta radim jedan te isti projekt te da propitujem sve svoje stare odluke, što priznajem, nije baš lako. Na kraju je izvedeni projekt imao malo veze s prvotnom idejom, ostao je samo koncept kuće kao generatora aktivnosti u starom gradu”, objašnjava Turato koji o svemu što radi, ali i o čemu razmišlja, što ne mora biti isključivo arhitektura, piše na svome blogu koji je vrlo zanimljivo štivo. Tako je tu s puno detalja i emocija elaboriran nastanak dvorane i trga na Krku, a posebno su predstavljeni upravo oni koji su izveli sam projekt - inženjeri, zidari, terazzo majstori.

Trg u Krku (foto: Jure Živković)

“Arhitekt nikada nije sam, on je uvijek moderator različitosti i silno je važno s kime radiš. To je kao u muzici, bitni su jaki i kreativni članovi benda, ton majstor i producent. U slučaju ove dvorane bilo je vrlo važno upravo to kako su pojedini majstori izvodili svoj dio posla. To je zapravo za današnje uvjete rada u graditeljstvu prilično ‘old school’ i rijetko imaš priliku raditi na takav način jer su svi materijali prefabricirani, predgotovljeni, atestirani, iz tog razloga sve kuće izgledaju više-manje isto bilo gdje na svijetu. Moja namjera je u ovom projektu bila upravo vratiti arhitekturu njezinim elementarnim vrijednostima koje se odnose na materijal, njegovu tjelesnost, proporciju kuće i grada”, priča Turato. A nagrađena Sportska dvorana u Krku, unatoč svome suvremenom obliku, a baš zahvaljujući prevladavajućoj teksturi zidova, savršeno se uklopila u mediteranski krajolik staroga grada.

Obiteljska kuća Gumno

Dvije su vrste zida, na jednom je beton izliven kao negativ gromače, na kamenja stavljena u drvene sanduke, prekrivena plastičnom, najlon folijom izliven je beton, a nakon skrućivanja betona odvojena su kamenja u posteljici od najlona i dobiven je otisak kamena, dok je drugi zid brušeni bijeli terazzo monoliti teški 25 tona, izvedeni i polirani u tvornici te podignuti i montirani na gradilištu. “U oba slučaja su posrijedi neobične tehnike za suvremeno graditeljstvo, a to sam baš želio. Također, tu su upotrijebljena i neka klasična znanja; visina vijenca kuće, proporcija volumena je bila definirana prvim danom kako ne bi konkurirala obližnjem tornju crkve.

Proporcija volumena je bila definirana prvim danom kako ne bi konkurirala obližnjem tornju crkve (foto: Ivan Dorotić)

Širina i dubina kuće je također bila definirana nekim parametrima koji su bili gradotvorni i željeli smo da budu idealni za tu novostvorenu pjacu. Da je naručitelj bio privatni klijent, a ne grad, možda bi on želio višu, veću zgradu”, naglašava ovaj arhitekt koji upozorava kako u arhitekturi, baš kao u modi i medijima, imaš silnu moć manipulacije te su ljudi često nesigurni da li to što za njih radiš doista valja, te da li će biti prihvaćeno. “Pa je tako u ovom slučaju bilo dobro to što smo bili sami, ja i izvođači, jer smo se mogli prepustiti vlastitim instinktima”.

'Nest and Cave'

Obiteljska kuća Gumno, koja se upravo dovršava, također se nalazi na Krku, a po tipologiji vrlo nalikuje na prošle godine nagrađeni Nest and Cave; isti jednostavni kubusi, ista dramatična estetika kalifornijskih kuća iz 50-ih u stilu Pierra Koeniga i Richarda Neutre. “To je sve ista tema koja me okupira zadnje, dvije, tri godine, a inspiracija su mi kolaži kakve radi Christian Marclay. Znači imam neku vrstu gotovih elemenata koje slažem i pretapam u arhitekturi”, objašnjava Turato koji je godinama radio u tandemu sa Sašom Randićem i zajedno su potpisali niz zanimljivih i nagrađenih projekata.

'Nest and Cave' - s druge strane

Danas njegov samostalni biro broji desetak ljudi, a on arhitekturi kao da pristupa s krajnje idealističkih stavova, gledajući na nju još uvijek kao na avanturu i put u nepoznato. U taj njegov avanturistički duh tako se i uklapa i sudjelovanje na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2010. godine kada zajedno s grupom arhitekata, a pod vodstvom Lea Modričina, potpisuje paviljon koji je trebao na teglenici stići do Venecije, no stradao je u havariji te je naš nastup završio - fijaskom.

Ratni drug

“To mi je najljepši projekt u životu. Neki od ljudi s kojima sam to radio postali su mi veliki prijatelji. Leo Modrčin je moj istinski ‘ratni drug’, s njim sam prošao pravi rat i to je velika stvar. S vremenom će se pokazati kako je to bio silno strastven projekt i kako je i taj njegov pad zapravo dio jedne veće priče koja nadilazi arhitekturu”, objašnjava Turato koji svoju cijelu firmu vodi na skorašnji koncert Queens of the Stone Age na ljubljanskim Križankama, čija je pjesma “No One Knows” bio svojevrsni soundtrack gradilišta nagrađenog projekta u Krku.

“U životu sam se ozbiljno bavio samo s dvije stvari. Prvo sam tinejdžerski strastveno svirao, a onda se naglo počeo baviti arhitekturom. Tako da ja danas radim na veoma sličnom principu kao da imam bend. Ako si u arhitekturi sebičan i sam, ubrzo ćeš pasti jer zbog velikog broja projekata koje kontinuirano smišljaš, ne možeš crpiti energiju samo iz sebe, moraš imati uz sebe jak i snažan ‘bend’”.