NOVI ROMAN

Irena Vrkljan: Glavno pitanje nije čita li se Marina Cvetajeva već jesu li ljudi danas sretni

Nije dobro da živimo u iluziji kako samo mladost postoji

Irena Vrkljan svoj književni put započela je objavljujući poeziju u okviru generacije krugovaša, no prijelomni trenutak u njezinoj karijeri bio je autobiografski roman “Svila, škare” objavljen 1984. godine. Danas je iza nje 20 knjiga različitih žanrova, kojima je nedavno pridodan i “Rastanak i potonuće” objavljen u izdanju Naklade Ljevak .

Sa spisateljicom koja već dugi niz godina živi uglavnom u Berlinu razgovarali smo o njezinom novom “proznom kolažu”, susretima sa starošću, ali i povratku poeziji.

Helena Sablić Tomić ističe da su dva različita pristupa u vašoj knjizi “Rastanak i potonuće” uvezana susretom s vlastitim starenjem i starenjem bližnjih. Je li vam to bila namjera ili se naprosto tako dogodilo?

- Više se dogodilo nego što mi je bila namjera. Ali, nisam htjela tajiti godine. Imam 80 godina, to je sad već neka prava starost i htjela sam opisati različita iskustva, razne probleme s kojima se ljudi susreću u toj dobi. Nije dobro da živimo u iluziji da samo mladost postoji. Htjela sam stoga u ovaj tekst utkati ta neka iskustva ili osjećaje kojima sam svjedočila. Naravno, to nije samo ta priča o starosti, zadnja priča je, primjerica, posveta mom suprugu, dio je o paru koji sam poznavala - sve su to komadići različitih priča, ugodni i neugodni susreti sa životom.

Zadržati individualnost

Vaša knjiga “Svila, škare” iz 1984. smatra se prijelomnim tekstom u tzv. ženskom pismu. Koliko vam se čini da se situacija od tad promijenila?

- Dosta se promijenilo. Emancipacija žena, pitanje njihove samostalnost još uvijek je velika tema koja je barem neprestano prisutna u onom obliku - jesu li žene dovoljno zastupljene u politici ili pak privredi. Ne znam kako mlade cure gledaju na svoje živote, ali mi se čini da se u književnosti vraćaju staromodne ljubavne priče koje su dosta u velikom raskoraku s onim što se u stvarnosti događa. U Njemačkoj, primjerice, vlada kultura singleica jer si to mogu priuštiti. Oni koji, pak, žive u vezama sve češće se odlučuju da nemaju djece premda novca za djecu ima. Ne znam ni kako se žene danas uspijevaju boriti protiv diktata potrošačkog društva i bojim se da im je dosta teško. Mene zanima kako se one nose sa svim tim, ono vječno pitanje kako grade i uspijevaju zadržati individualnost u svijetu koji možda i više nego ikada nameće svoje norme.

Pečat na duši

Jedna od tema “Rastanka i potonuća” je i slika života u suvremenom kapitalizmu. Niste pretjerano optimistični kad je smjer svijeta u pitanju?

- Ne, brine me puno toga. Brine me što se produbio jaz između siromašnih i bogatih, što se društvo prilagođava postulatima potrošačkog društva, što se kod mladih stvara snažan otpor prema politici, što obrazovanje više nije na cijeni, što smo okruženi skandalima i što je malo čvrstih točaka za koje se možemo uhvatiti i kojima možemo vjerovati. Ali, nikako ne želim zvučati kao netko tko u svojoj 80-oj godini negativno govori o mladima. Njihove pozicije i moje nisu iste. Tko zna, možda je mojoj generaciji bilo u konačnici lakše jer smo stasavali u vremenu kad je televizija još bila neka novost, da ne govorimo o kompjutorima.

Nemam ja ništa protiv novih medija, ali tehnologija mijenja ljude, njihove navike. Nikako se ne mogu staviti u kožu onih koji su od prvih dana okruženi tehnologijom, ne mogu pojmiti kako oni percipiraju stvari, kako primaju informacije, je li im važno da te informacije traju i da imaju kritički stav prema njima, ali sam uvjerena da sve to skupa ostavlja neki pečat na duši.

Bez alternative

U kojem smislu?

- Nije glavno pitanje čita li se danas Marina Cvetajeva, premda bih ja jako voljela da se čita. Ključno je pitanje jesu li ljudi danas sretni. Bojim se da nisu i da traže nešto drugo osim toga što se nudi. Nestao je optimizam iz društva, a ova generacija, kao uostalom i svaka prije nje, plaća neki danak vremenu u kojem živi. Slama mi srce kad vidim mlade u Španjolskoj koji izlaze na ulicu jer nemaju posla i podržavam ih kad protestiraju protiv samovolje banaka, protiv kapitalizama u kojem moraju živjeti. Problem jest taj što se alternativa ne nazire. Ne možemo se vratiti u neki tvrdi, grubi socijalizam. Paralelno, taj neoliberalni kapitalizam je postao globalna pojava i nije baš izgledno da ga se može izmijeniti nekim drugim sistemom.

Već dugi niz godina živite u Njemačkoj. Kako na vaše pisanje utječe život u dvije kulture?

- Utječe jer živim u vječnom raskoraku između dva svijeta. Ti svjetovi su se sad približili i oba su prošla kroz neke velike promjene tako da su u tim procesima meni postali strani i ne osjećam se dobro u njima. Ne kao stranac, nego kao netko tko je možda čak i suvišan. Nije to tragična spoznaja, samo definicija emocija.

Stara stabla

Prije nekoliko godina izjavili ste da razmišljate o povratku u Hrvatsku. Postoji li još uvijek ta opcija?

- Ta opcija uvijek postoji, ali moj muž ima 84 godine, malo je bolestan i bilo bi teško zbog niza stvari da se odlučimo za preseljenje. Ne mogu se stara stabla presađivati, može samo obrnuto.

Okušali ste se u raznim žanrovima. Što sad najviše volite?

- Poeziju s kojom sam i započela pisati. Uostalom, poezija ima smisla jer je nitko više ne čita. Moj pristup poeziji nije ostao isti, ne zanima me više nadrealizam što je bila moja prva strast. Ne čeznem ni za filozofskim stihovima, ali zanima me neka, upotrijebimo taj termin, stvarnosna poezija.

Ja sam dijete građanskog svijeta

Još uvijek uglavnom pišete na hrvatskom? Niste razmišljali o prelasku na njemački?

- Nisam, jer mi se čini da mi je kao stranom piscu u Njemačkoj puno teže uspjeti i objavljivati. Uvijek će prije proći Andrić nego Krleža, a ja nisam htjela lagati, pisati o nečemu što ne poznajem. Moja baka nije imala koze, ja nisam nosila opanke, nego sam dijete nekog građanskog svijeta. Sjećam se kad sam dobila stipendiju za Boston, pa su bili iznenađeni mojim izgledom. Nekoć me takav stav ljutio, ali sad više ne.

Sve kulture su žrtve stereotipa kad ih se promatra izvana, ne ostavlja se puno prostora za pozadinu i stvarnu istinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:51