ESEJ O PISANJU ORHANA PAMUKA

Jedino u romanu možemo gajiti protuslovne osjećaje bez tjeskobe

U knjizi je Pamukovo predavanje iz slavnog ciklusa Charles Eliot Norton u kojem sudjeluju samo najveći

Piščeva želja ili potreba da nekako, najčešće u formi eseja ili predavanja samom sebi, ali i drugim piscima i čitateljima objasni svoje književne postupke, stara je valjda koliko i sam roman i nije svediva tek na puku ego-paradu. Ponekad je u ovakvim slučajevima riječ o interesantnom štivu, ali često samo za fanove, književne znalce ili one koji se takvima drže.

Veliki povod

Nije, naravno, neko posebno iznenađenje da je i Orhan Pamuk nakon Nobela za književnost 2006. godine sastavio knjigu autopoetičkih eseja, no ova knjiga - “Naivni i sentimentalni romanopisac” - možda ipak ne bi nikad bila napisana da nije postojao Povod sa zaista velikim p. Turski pisac je, naime, pozvan da na Harvardu održi predavanja u sklopu čuvenog ciklusa Charles Eliot Norton, što je čast koja ne zakači baš svakog nobelovca. Zapravo, zadnji nobelovac kojem je ukazana takva čast je bio Octavio Paz, doduše dvadeset godina prije nego što je uopće dobio Nobelovu nagradu.

Orhan Pamuk, iako novopečeni nobelovac, shvatio je što znači ovaj poziv u ciklusu koji nije rezerviran samo za pisce, već i za slikare, muzičare i arhitekte - a ako je već o piscima riječ, onda su tu radi o teškašima u klasi Borgesa, Eliota, Milosza, Eca, Calvina, Harolda Blooma ili Northopa Frya. Znači, riječ je o pozivnica u elitini klub, odnosno o komplimentu kakav teško da možete dobiti dva puta u životu. Orhanu Pamuku nije bilo na kraj pameti da se upušta u neke rizične teorijske akrobacije, svjestan da javnost možda misli kako su pozivnicu možda prije zaslužili Auster, McEwan ili Coetzee ili da je on prednost dobio kao nobelovac i - valjda se neće pogrešno shvatiti - Turčin.

Jednostavne misli

No Pamuk nije netko koga je lako prestrašiti i tko u orijentalnom svijetu nije već pripremljen na ovakve situacije: on je sve karte pomalo kockarski stavio na sasvim jednostavne, ali možda pomalo zaboravljene misli i istine o romanu; i na vrstu iskrenost koja se ponovno cijeni - Pamuk se predstavlja kao manje-više konzervativni pisac koji i dalje misli da su Dostojevski, Tolstoji , Proust i Mann, posljednji krik mode (manje je iskrena konstatacija o sebi kao pokloniku Thomasa Pynchona). Drugi njegov adut je stil: i doista fascinantna je neobična jednostavna ljepota ovog teksta, kojeg je prevoditeljica Maja Tančik uglačala u rijetko otmjeni hrvatski. Sve to još uvijek nije dovoljno: čovjek jest stil - a i sam Pamuk uživo je sazdan od stila i finih manira - no za harvardsku predavaonicu Pamuk je morao pronaći dodanu vrijednost ili naprosto neki sadržaj.

Različiti egzistencije

Tako je izabrao svima poznati i odavno apsolvirani, a možda također već zaboravljeni esej Friedrich Schillera o naivnom i sentimentalnom piscu kojeg je ponovno lucidno pročitao i interpretirao. Danas bi nam trebao “prevoditelj” za šilerovsku distinkciju sentimentalnost i naivnosti: za Schillera je sentimentalni pjesnik moderni pjesnik koji je izgubio svoj djetinji karakter i “naivnost”. Ili točnije stanje duha daleko od prirodne jednostavnost i snage, “previše zastranjeno osjećaje i umišljaje”: Uzbudljivo je zaista da ono što je nekad bilo “sentimentalno” danas shvaćamo kao “refleksivno”. No, ni naivan nije današnji blesavi naivac, ili “tele”, već netko koga možda ne zanimanju artificijelni vidovi pisanja i čitanja romana, ali je suživljeni s prirodnom, spokojan i okrutan poput Goethea, “spontan, dakle iz prirodnog svemira”.

Pamuk nas navodi da razmislimo o izmiješanim kategorijama refleksivnosti i naivnosti nakon svih strukturalističkih naratoloških i postmodernističkih eksperimenata: Označitelji se jesu malo ispremiješali, no utješno je da još uvijek mislimo uglavnom o istim kategorijama kao Goethe i Schiller.

Dirljivo je kako se na harvardskoj govornici Pamuk usudi “naivno” govoriti o romanu kao “tvorevini” koja postoji jedino da bismo bez tjeskobe gajili protuslovne osjećaje i istodobno shvaćali raznorodna gledišta jer smo jedino tako ‡ barem u romanu - sposobni da vjerujemo kontradiktorne ideje! Nije samo stvar u tome da se od 19. stoljeća ništa važno nije promijenilo i da dihotomije koje su onda postojale, postoje i danas, već danas samo u romanu - za razliku od stvarnosti - možemo slobodno i strasno živjeti različite egzistencije.

Optimizam u srcu

Očaravajuće je kako Pamuk nimalo ne podcjenjuje vrstu naivnosti koja piše razmišljanja “po diktatu prirode, Boga ili neka treća sila” te da žudi za tim (izgubljenim?) kategorijama vedrine, neizvještačenosti, sebičnost, samopouzdanja i aristokratskog duha koji se s lakoćom uznosi do uzvišene i genijalne misli.

Veliki roman zato mora i danas u sebi nositi tu ravnotežu naivnog i sentimentalnog i tek s tim balansom - misli Pamuk - pisac može u srcu nositi optimizam kako će znanje što ga sakuplja iz svakodnevnog iskustva biti pravilno uobličeno i da će postati vrijedna spoznaja o proživljenoj stvarnosti. Zato su romani još uvijek naš drugi životi ne samo “kompleksna studija o ljudima, koja održava iluziju stvarnog života” već i istinska potraga za središtem života i teksta, i smisla jednog i drugog. Tek tada su ostvareni uvjeti za stvaranje saveza, a možda i bliskost i povjerenja između pisca i čitatelja i tek tada možemo razgovarati o literaturi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 19:59